Nije lako i stvarno ne znam odakle da počnem. Od toga da si zavrtila oko malog prsta kao nikada do sada? Ili možda da sam zbog svega skoro izgubio godinu na faksu? Ili možda od toga da me lagano i bolno odbijaš da utjehu moram tražiti negdje drugo? I da u tome ne uspjevam? Da si me dotukla skroz i da sam zbog tebe opet na nuli, opet dolje sam sa svojim mislima?
Ne želim, ali moram te pustiti. Sviđaš mi se, ali mi ne daješ razloga da budem zaluđen tobom kao i prvi dan našeg dopisivanja. Zašto ne vidiš smisao u nama, nije mi jasno? Pa kvragu, od tebe sam tražio samo taj jedan susret, malo optimizma i želje da odnesemo naš odnos na stepenicu iznad, ali očito su sam bio u krivu, vjerovao sam da to možemo, ali kao da smo stali, ja ne želim to, ali mi ne daješ izbora. Sve sam podredio tebi, samo da te mogu razveseliti svojom porukom, smajlijem. Da, znam, to nije puno, ali ja sam uvijek davao sve od sebe. Pa čak sam skoro izgubio godinu na faksu, no ni to mi nije bilo važno, bila si mi važna samo ti. No i ni nakon tri mjeseca, nakon što sam sve podredio tebi, ti ne možeš mi dati niti mali tračak nade. Istina, još uvijek mi pošalješ porukicu kakvu samo ti znaš, ali meni to pada sve teže i teže, držiš me na takvoj distanci da se jednostavno ne mogu trgnuti od tebe. No ipak, moj optimizam popušta. Teško mi je, ali sve dok te ne pustim, ne mogu krenuti dalje, a u ova tri mjeseca sam skužio da bi dao sve za tebe da si mi dala samo malo razloga da to učinim. Ali sam skužio. Skoro sam i godinu na faksu izgubio, radi čega? Radi moje zaluđenosti tobom. Ma ni to mi ne bio problem da si mi dala samo mali znak. No sada sam skužio da sam jedino ja bio kriv, jer sam htio biti s tobom, kraj tebe. Žao mi je, but I have to let you go....
U jednom trenutku imaš sve, skoro rješeni svi ispiti, potencijalnu vezu, no u jednom trenutku kao kula od karata sve se sruši, sve ono na čemu radiš cijelu godinu sve nestaje. Nestaje i ono najvažnije; tvoj optimizam, sve ono pozitivno što te guralo naprijed. Opet si na dnu, opet imaš crne misli, opet si na početku. Uvijek si skoro na cilju, no zbog nečega uvijek posrneš i vraćen si na početak. Ta nesigurnost se osjeti u svemu što radiš. Svo samopouzdanje nestaje u trenu, ne postoji niti jedan oslonac, i ništa što bi te guralo dalje. Baš ništa. Sve opet moraš raditi ispočetka. I to je naporno, to je teško. Ja to ne mogu i ne želim prolaziti opet. Sve sam ti dao što sam mogao, a ti meni nisi dala ništa, a uzela si mi sve. Zbog tebe sam sada opet na dnu, polako rušiš sve što imamo, odbijaš me i zbog tebe sam ja sada u rasulu kao što nisam odavno bio. Da, tražim u drugima ono što nemam od tebe. Ali ne ide, nisam sposoban, nizašto. To su kao potezi očajnika, pokušavam nabrzini pronaći ono što smo mi imali, i krenuti dalje s tim, a ne sa tobom. No kad si u psihičkom kolapsu, ništa ti ne ide od ruke, i to se osjeti, nemam snage ni volje stupiti s nekom drugom u kontakt, preći preko tebe. A i kad uspijem, onda me zezne jer nabrzinu želim zamjeniti tebe. I onda sve ode kvragu, i tako ukrug. I sve teže razmišljam, i pitam se hoću li i ja nekome moći reći; da, volim je, a voli ona mene. Sad se sve čini tako daleko. I netko drugi, a prije svega moje pozitivne misli.
Molim Vas, uzmite moje srce i razbijte ga u sto komadića, i uzmite sebi dio. Meni srce donosi samo probleme, možda će Vama donijeti bar malo sreće.
Nisam u svom izdanju, nisam svoj, nisam dobro. Nikako....
Post je objavljen 03.11.2011. u 02:27 sati.