Marketing
Do crte, preko crte
Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.
A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.
Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.
Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.
U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.
No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina, znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.
Una i Una
Post je objavljen 02.11.2011. u 17:48 sati.