Marketing
Opet torbe u ruke...
Nekoć je bilo lijepo pakirati stvari i otići nekud, no vremena se mijenjaju, samo bauštelci ostaju... Ne, nisam bauštelac, nisam ni putnik očito, tek jedinka koja dijeli sudbinu s mnogima, postalo je trbuhom za kruhom, unatoc činjenici kako sam se udebljala pa bih se bar kruha trebala okanuti...
Put mi nije nepoznat, radno mjesto također nije nepoznato, ni kolege no svejedno me uhvatila mucnina, shvatila sam kako se mrzim spremati. Možda i ne bi bilo tako teško da se nije dogodila tragediju koja se dogodila, s obzirom da je danas dan Svih svetih. S obzirom na sve teško je opet otići, ne cvjetaju ruže, lišće opada, zima stiže, crnilo ne prestaje, pa ipak, ljudi moji imam posao. Čula sam da je to ovih dana privilegija. Raditi zna biti lijepo, teško, mucno, pa opet lijepo, sastavni dio života, ali kad ideš od doma sa današnjom sjetom, knedla u grlu, znam da bi se još nekome stegla, a više se ne možemo ni pozdraviti...
Tko zna kako će proći sutrašnji dan, kad ću se vratiti, želim li se vratiti, a izgleda kao da ne želim ni otići. Pa sve dok ni sama ne znam što želim neka bude ovako...
Ali nisam ni slutila da će ovako post skrenuti, htjela sam samo reći da mi muka od pakiranja. Prije mjesec dana sam se spremala za doma, sad se opet spremam za posao i odlazak od doma. Idi tamo idi vamo, možda s vremenom to dosadi, dom je dom...
Post je objavljen 01.11.2011. u 23:27 sati.