Vijeća kao sukreatori lokalne politike
Prošlo je sedam godina od usvajanja Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama čiji je jedan od najznačajnijih i najintrigantnijih novuma bio i uvođenje manjinske samouprave (vijeća i predstavnici). Koliko je ta važna institucija zaista saživjela, koje je efekte do sada postigla? Da li je naš koncept manjinske samouprave najbolje osmišljen i postavljen? Da li su, možda, na raspolaganju bila i neka druga rješenja i iskustva koji bi osigurale efikasnije i kvalitetnije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom životu? Kakav iskustva u tom pogledu imamo u Europi?
Naš je sustav manjinske samouprave inspiriran mađarskim. Nema sličnih rješenja u zapadnoeuropskim demokracijama. Na
pamet mi pada, kad razmišljam o zapadnoj Europi, tek Komisija šestorice, konzultativno tijelo sa zakonodavnim ovlastima koje djeluje u talijanskoj provinciji Bolzano. Slična konzultativna tijela postoje i u nekoliko zemalja naše regije, ali uglavnom još nisu zaživjela u praksi (Srbijia, Makedonija i Kosovo). Tijela koja su nastala kao modalitet manjinskog suodlučivanja na lokalnoj razini u svim ovim zemljama rezultat su oklijevanja zakonodavaca da dopusti teritorijalnu autonomiju manjinskim zajednicama. U državama koje su i same u procesu izgradnje nacije i državnih institucija, a u kontekstu nedavnih ratova i sukoba, teško je i zamisliti da je teritorijalna autonomija moguća. Stoga se i pojavio model vijeća, dakle tijela u kojima manjine sukreiraju
lokalne politike koje se tiču zaštite njihovog identiteta, ali i očuvanja njihove zajednice u mjestima koje su tradicionalno nastanjivale, ili gdje žive u značajnijem broju. Ipak, na predstavnicima je manjinskih zajednica, okupljenih u vijećima, angažirati se na način da štite kulturnu autonomiju svoje zajednice, ali i da sukreiraju odluke lokalne vlasti koje mogu utjecati na svakodnevnu kvalitetu života pripadnika manjina. Dakle, članak 31. Ustavnog zakona koji propisuje da vijeća nacionalnih manjina predlažu lokalnim i regionalnim tijelima opće akte o pitanjima od značaja za nacionalnu manjinu, treba tumačiti tako da su vijeća sukreatori lokalnih politika, bilo da se radi o komunalnoj infrastrukturi, odlučivanju o novim generalnim urbanističkim
planovima, izgradnji domova zdravlja, dječjih vrtića i škola. Sve su to teme na koje vijeća trebaju imati mogućnost utjecati. No, čini mi se da još uvijek u praksi nije tako.
VIJEĆA SE JOŠ NISU NAMETNULA JAVNOSTI
U čemu su, po vašem mišljenju, najizrazitiji nedostaci našeg koncepta manjinske samouprave?
Najprije, nejasno formulirana obveza financiranja vijeća. Zakon propisuje da se vijeća financiraju iz sredstava jedinica samouprave, a ne propisuje eventualne sankcije za one jedinice koje to propuste učiniti. Iako se vijeće mogu financirati i iz državnog proračuna, to nije slučaj. Nadalje, slabim odazivom birača vijećima se u pitanje dovodi legitimitet. No, iako su ovi problemi već kronične prirode, nisu adekvatno riješeni. Znamo da je bilo prijedloga da se izbori za vijeća organiziraju
paralelno uz opće parlamentarne izbore, ali je ta ideja napuštena. Također, većina vijeća se nije snašla u svom mandatu: ljudi su izabrani, dobili su određena prava, čak i povlastice, izborili i ispregovarali urede, ponekad,
u većim gradovima i bogatijim sredinama, osigurali financiranje čak i administrativnih pomoćnika koji opslužuju vijeće, ali se uglavnom nisu nametnuli javnosti, manjinskoj ni većinskoj, kao institucija koja služi suradnji, koja povezuje manjine s lokalnom zajednicom u kojoj one prebivaju.
Koliko na kvaliteta i funkcioniranje samog sustava manjinske samouprave utječe način na koji je taj sustav organiziran a u kojoj je mjeri to funkcioniranje ovisno i široj socijalno-političkoj klimi u odnosu na manjine i kako u tom pogledu ocjenjujete našu trenutnu situaciju?
I jedno i drugo je važno. S tim da okružje igra utjecajnu ulogu. Naravno da će u zajednici u kojoj postoji tradicija mnogoetničnosti rad vijeća biti itekako u boljem položaju. Hrvatsko je društvo još uvijek prilično nespremno za
ostvarenje prava manjina: ne samo nacionalnih, nego i socijalnih, rodnih, religijskih. Na promjene takvog stava čak ni na lokalnoj razini ne mogu utjecati vijeća, ne samo da su ona gotovo nevidljiva i ciljno usko profilirana, nego je zadatak vlasti, škola, medija, javnih kampanja da razvijaju svijest stanovništva o potrebi uvažavanja različitosti.
EDUCIRATI ALI I TEHNIČKI EKIPIRATI
Koliko je za jedan ovakav koncept sudjelovanja manjina u javnom životu važan dosegnuti nivo i potencijal civilnog društva i kakva je situacija na tom planu?
Udruge su odigrale važnu ulogu u educiranju vijećnika o njihovim ovlastima i mandatu, što je donekle poduprla i Vlada kroz djelatnosti educiranja Ureda za nacionalne manjine. Ipak, malo je udruga u Hrvatskoj koje imaju jasno i konstantno profiliran interes za pitanja zaštite nacionalnih manjina, promicanje manjinskih prava, sugeriranje novih, inkluzivnijih politika donosiocima odluka. Rijetke od njih koje su se posvetile ovom cilju čine to u kontinuitetu i s namjerom da djeluju iz pozicije think-thanka, dakle aktivno zagovaraju rješenja koja bi političari mogli upotrijebiti pri realizaciji svojih političkih odluka. Vijeća doduše mogu iz zakonom propisanog okvira djelovati poput udruga, ali ona ne smije biti izložena tržišnim pravilima kojima su udruge izložene, i nemaju mogućnost širenja područja svoga interesa i djelovanja, što udruge dakako mogu. No, ne bi ja miješala udruge i vijeća, to je kao da miješate kruške i jabuke.
Da li su same manjine organizacijski i edukacijski pripremljene za implementaciju jednog ovakvog, složenog, koncepta manjinske samouprave?
Već sam spomenula da su mnogobrojne međunarodno financirane projekte kojima je cilj bio obrazovanje izabranih vijećnika provodile uglavnom domaće i strane udruge. Možda bi bilo bolje da se novac koji su donori namijenili za smještaj sudionika i organizaciju seminara i radionica, te plaće predavača iskoristio na način da je svako vijeće dobilo telefon, kompjuter i faks uređaj bio oportunije potrošen. No, tu smo, gdje smo. Vijeća su već prevalila polovicu svoga drugog mandata, zadaci koji su im povjereni izabranim predstavnicima morali bi biti itekako do sada jasni. Na glasačima je da prilikom sljedećih izbora odluče jesu li njihovi predstavnici bili na visini zadatke ili ne. Zamjenjivost je ključ demokratskog procesa.
Koliko su za taj koncept pripremljene lokalne i regionalne institucije vlasti?
Mislim da se situacija itekako promijenila u odnosu na početno nesnalaženje lokalnih javnih službenika, ali i megalomanskih očekivanja nekih tada tek izabranih predstavnika u vijeća nacionalnih manjina. Šteta je što se pri edukaciji o nadležnosti vijeća uglavnom bavilo predstavnicima i vijećima nacionalnih manjina, a rijetko ili nikako sa gradskim i županijskim službenicima, te predstavnicima u skupštinama. U ovih šest, sedam godina ipak je osviještenost o postojanju vijeća kao tijela manjinske samouprave postala opća, osnovane su koordinacije, neki gradovi su osigurali sredstva za urede vijeća, itd. Na žalost, neki politički predstavnici lokalne i županijske vlasti ne prihvaćaju činjenicu da Ustavni zakon daje manjinama pravo da sudjeluju u donošenju lokalnih odluka. Naravno da zbog malog broja manjinskih
zastupnika manjinski prijedlozi mogu lako biti preglasani, ali u inkluzivnom društvu glas ranjivijih skupina, ma koje god one bile, treba uzimati u obzir.
Što bi po vašem mišljenu u konceptu manjinske samouprave bilo prioritetno mijenjati?
Izvjesno je da nekih supstancijalnih promjena neće biti, jer zakonski okvir ostaje kakav je i bio. No, i u vijećima, kao i u svim hrvatskim javnim službama, predstavničkim tijelima, vlasti općenito, treba mijenjati način upravljanja, treba težiti transparentnoj, odgovornoj, časnoj vlasti. To nije nešto što se mijenja lako i preko noći, ali i vijeća itekako mogu pripomoći toj nužnoj promjeni.
BIRAČI ĆE PREPOZNATI USPJEŠNA VIJEĆA
U kojoj je mjeri sam način izbora manjinske samouprave adekvatan. Koje su njegove manjkavosti?
Već sam ranije spomenula da zbog slabog odaziva manjinskih glasača vijećima manjka legitimitet, dakle percepcija glasača da “pobjednici” glasovanja zaista predstavljaju većinu glasačkog tijela, a ne samo one koji su glasovali. Osim toga, organiziranje direktnih izbora iznimno je skupo, budući se glasačka mjesta nalaze diljem zemlje. Kad bi postojalo dopisno glasanje, vjerujem da bi mnogo više pripadnika manjina glasovalo za svoje predstavnike u vijećima. Neki se, ne
zaboravimo, ne osjećaju ugodno pri odlasku na biračka mjesta na kojima se glasa samo
za nacionalne manjine. Činjenica da u našoj zemlji još zaziremo od stigmatizacije zbog nacionalne pripadnosti govori da hrvatsko društvo još nije demokratski sazrelo.
Sljedeće godine trebali bi se održati treći po redu izbori za manjinsku samoupravu. Što se do sada pokazalo najvećim nedostacima na tom planu i što bi se eventualno za te izbore moglo promijeniti kako bi se bolje i uspješnije organizirali?
Mislim da je potrebna dobro osmišljena i ciljana kampanja. Ona za posljednje izbore za manjinska vijeća, provođena na nacionalnoj razini putem TV reklama, bila je simpatična. Osim što je informirala pripadnike nacionalnih manjina o nadolazećim izborima, senzibilizirala je većinsku javnost o multietničnosti hrvatskog društva. Ipak, najbolji motiv za
veću izlaznost birača bit će tek rezultati i uspješnost postojećih vijeća. Ukoliko ljudi zamjećuju promjene u lokalnoj zajednici koje mogu pripisati zalaganju svojih vijećnika, prepoznat će ovu instituciju manjinske samouprave kao vrijednu i važnu.
Da li će skori ulazak Hrvatske u EU možda donijeti neke promjene (nove zahtjeve, standarde) kada je u pitanju sudjelovanje manjina u javnom životu?
Ne vjerujem da će promjene biti značajne, ako ih uopće bude. Ne zato što ulaskom u EU prestaje djelovati politika uvjetovanja, koja je u području zaštite prava nacionalnih manjina, priznat ćete i sami, vjerujem, igrala važnu ulogu, nego zbog toga što je obveza realizacije manjinskih prava unutarnja stvar svake države članice. Hrvatska će kao zemlja članica, nadam se, biti dobar primjer mnogim starim državama članicama koje nisu usvojile ovako cjelovit sustav zaštite manjinskih prava kakav postoji u nas. Ipak, ne trebamo se zanositi da smo bolji već kontinuirano, dakle i nakon pristupanja EU, raditi na ostvarenju manjinskih prava i izgradnji tolerantnijeg društva. To su, uostalom, načela na kojima Unija i počiva.
Post je objavljen 01.09.2010. u 13:32 sati.