Marketing
Haruki Murakami: „1Q84“
1984. 1Q84.
Tengo i Aomame. Dvoje ljudi u potrazi jedno za drugim, u svijetu koji će se uskoro promijeniti.
Godina je 1984, grad je Tokyo.
Ne zaboravite: stvari nisu onakve kakvima se čine.
Američki trailer za roman Harukija Murakamija „1Q84“
Kad je početkom 2009. studentima na američkom sveučilištu Berkeley obznanio da je upravo dovršio svoju najnoviju knjigu na kojoj je radio tri godine, Haruki Murakami zvučao je pomalo kriptično: „Knjiga je barem duplo deblja od "Kafke na žalu". Ispričavam se svima vama koji se vozite vlakom. Bit će teška za ponijeti. Moje knjige su sve kompliciranije, zato što je i svijet oko nas postao kompliciraniji.“
Uistinu, najnovija megauspješnica japanskog autora „1Q84“ golemo je i komplicirano djelo, originalno izdano u Japanu kao trilogija u 3 zasebna toma. Dio 1 i 2 pojavili su se sredinom 2009., dok je Dio 3 izdan točno godinu dana kasnije. Pojedinosti uoči izlaska knjige držane su u najvećoj tajnosti, što je samo pojačalo ogroman interes javnosti. Roman je istog trenutka kad je objavljen postao literarna senzacija, pa je tako unutar prvih mjesec dana u Japanu prodano za naše pojmove nevjerojatnih milijun primjeraka. (Brojka trenutno stoji na 4 milijuna.)
Još nevjerojatnije zvuči činjenica da je engleski prijevod u Velikoj Britaniji i SAD-u izašao vrlo kasno, točnije, prije tek nekoliko tjedana, u listopadu 2011. (Američki izdavač uposlio je za to čak dvojicu prevoditelja koji su radili svaki na svom dijelu – očito ne zato da bi posao bio obavljen brže.) Milijuni čitatelja s engleskog govornog područja ostavljeni su tako pune dvije godine na čekanju, dok su prijevodi na neke druge jezike realizirani u rekordnom roku (npr. kineski, njemački, srpski).
(Hrvatski prijevod navodno izlazi uskoro u nakladi kuće Vuković i Runjić.)
Referentni primjerak ovdje će mi biti nizozemsko izdanje izdavačke kuće Atlas - Amsterdam/Antwerpen (Dio 1-3), koje broji 1286 stranica i kojeg sam se na svoje veliko zadovoljstvo dočepala u ranoj fazi. Prijevodi izvadaka također će biti s nizozemskog.
„1Q84“ u mnogom je smislu Murakamijev magnum opus: sadržajno, stilistički, konceptualno, i pokazuje svu literarnu zrelost najpopularnijeg japanskog pisca današnjice. Za početak, kako baratati ovim intrigantnim naslovom? „1Q84„ sadrži neskrivenu aluziju na Orwellovu „1984.“ Radnja i započinje upravo te, 1984. godine, ali spletom murakamijevski uvrnutih okolnosti, u jednom trenutku isklizava u paralelnu stvarnost koju junakinja romana Aomame odlučuje prozvati „1Q84“. Na djelu je igra riječi: brojka 9 i slovo Q u japanskom se izgovaraju jednako (kyu), stoga se naslov romana na japanskom izgovara „ichi-kyu-hachi-yon“. (U hrvatskoj varijanti bilo bi to nešto kao „Tisuću-koja?-osamdesetčetvrta“, što se fonetski i značenjem približava originalu. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se, i kako prevoditelj uhvatiti ukoštac s „prijevodom“ pojma na hrvatski...)
Pikantan detalj: pišući svoj roman, Murakami je navodno cijelu priču smjestio na 1984 lista papira od 400 japanskih karaktera (znakova). Toliko o japanskoj ljubavi prema igri brojki i slova!
„Ako ti nije jasno bez objašnjenja, nećeš shvatiti ni ako ti pojasnim.“
„1Q84“ pažljivo je komponirano djelo. Dio 1 (Travanj – Lipanj) i 2 (Srpanj – Rujan) sastoje se od po 24 poglavlja koja su naizmjenično posvećena dvoje protagonista: neparna poglavlja ženskom liku Aomame, a parna muškom liku po imenu Tengo. Prema riječima samog Murakamija, učinjeno je to po uzoru na čuveno djelo J.S. Bacha „Dobro temperirani klavir“, koje je izašlo u dva dijela, a svaki dio ima po 24 preludija i fuge u svim tonalitetima dura i mola. 3. dio knjige (Listopad – Prosinac) sastoji se, pak, od 31 poglavlja.
Djelo je u osnovi ljubavna priča smještena izvan granica realnosti kakvu poznajemo. U središtu je dvoje protagonista, djevojka Aomame i mladić Tengo. Njih dvoje poznavali su se u djetinjstvu i zatim rastali. Aomame i Tengo fizički su odvojeni jedno od drugoga kao što i njihova poglavlja (parna i neparna) teku odvojeno. Iako vode odvojene živote, u jednom trenutku postanu svjesni da su dospjeli u neki drugi svijet u kojem važe druga pravila i u kojem ništa nije onako kako se čini, i tada počinju ponovno čeznuti jedno za drugim. Psihički, oni će se sve više približavati jedno drugome i čeznuti za sjedinjenjem. Ta čežnja pretvorit će se u zamršenu i vrlo opasnu potragu za drugom „polovicom koja nedostaje“, potragu u kojoj svakog trenutka mogu nauditi ljudima do kojih im je stalo, ili čak izgubiti život.
Kao i većina Murakamijevih likova, junaci romana i ovdje su usamljeni, autsajderi, ljudi bez čvrstog uporišta u društvu, čak osobenjaci. Aomame (ne tako često ime koje na japanskom znači „zeleni grah“), 30-godišnja je instruktorica borilačkih vještina i zapravo plaćeni ubojica; radi za supertajnu organizaciju koja na drugi svijet šalje nasilne muževe i ženomrsce. Tengo je njezin vršnjak i podučava matematiku u školi za poduku, a u slobodno se vrijeme bavi pisanjem i želi postati uspješan autor. I Aomame i Tengo skloni su seksualnom avanturizmu, pa se tako ona predaje usputnom seksu s neznancima, dok Tengo održava vezu s 10 godina starijom udatom ženom.
Sadržajno, roman se slobodno može okarakterizirati kao najžešće i najkonkretnije djelo iz pera Harukija Murakamija. Ljubav je centralni motiv, ali ima tu svega: eksplicitnog seksa i nasilja, incesta i preljuba, grafički opisanih scena ubojstava, religijskog fanatizma, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, zanemarivanja, i tako dalje. Najviše je, pak, samoće i neizvjesnosti koje likove razdiru iznutra. Da bi razotkrio stvarne porive svojih junaka, pisac je posegnuo duboko u njihovu nutrinu, dublje nego što smo kod njega navikli, i na neki nas način želi prodrmati.
Kad Aomame slučajno upadne u stvarnost godine 1Q84, u kojoj se detalji iz stvarnosti razlikuju od onih iz godine 1984. smještene na vremenskoj vrpci (detalji iz svakodnevice „ne štimaju“, tijek svjetske povijesti je promijenjen, a noćno nebo ne osvjetljava jedan, već dva Mjeseca), i kada se u isto vrijeme u istom tom svijetu nađe i Tengo, radnja se postupno zakomplicira. Na scenu stupa cijeli niz likova koji će dodatno skretati i dramatizirati tok radnje. Upadljivo je da je roman ispričan u trećem licu (umjesto u prvom kako je kod Murakamija često slučaj), te da gotovo svi likovi romana nose imena i/ili prezimena i opisani su vrlo detaljno, toliko da ih s lakoćom možemo zamisliti kao prave ljude od krvi i mesa, sa svim njihovim dobrim i lošim stranama. Sam Murakami objasnio je takav postupak iz želje da se čitatelj lakše može s njima poistovjetiti. I opet: ništa nije kako izgleda, nitko nije samo dobar ili samo loš.
Spomenimo sljedeće likove, svaki na svoj način disociran od realnosti i „uvrnut“ a la Murakami: Komatsu, ekscentrični urednik u izdavačkoj kući koja surađuje s Tengom; prelijepa 17-godišnja Fukaeri, autorica priče koja je temelj nadnaravnih događaja u romanu; privatni detektiv Ushikawa, briljantni istražitelj koji je glavnim junacima neprekidno za petama; Stara Dama, ljubiteljica egzotičnih leptira i naručiteljica ubojstava (i ona ima svoje vlastito ime ali pripovjedač se na nju ovako referira), homoseksualni tjelohranitelj Tamaru, ledeno hladni profesionalac u kojeg se moguće pouzdati kao u najboljeg prijatelja, te mnogi drugi.
Toliko što se tiče ljudi od krvi i mesa. U romanu se, nadalje, pojavljuju stvorenja čija je egzistencija u domeni polu-fantastičnog, -mitskog ili -snovitog, poput „Malih ljudi“ (Little People) koji noću izlaze iz gubice slijepe koze (o da) i pletu niti za kukuljicu iz koje izlaze još čudnovatija bića. Kao arhetipska bića, Mali ljudi su imaginarni koliko i stvarni. Oni su možda proizvod naše mašte i postoje samo u njoj, objasnio je Murakami, ili se pojavljuju u određenim povijesnim situacijama kada za to postoji plodno tlo. Tu je i tajanstveni Vođa opskurne religijske sekte koji čuje glasove predodređene samo za njega i živi (a i umire) u nevjerojatnim okolnostima, činu koji će imati reperkusije za sve sudionike priče.
Dodajmo tome predstavnike životinjskog svijeta (pse koji iz čista mira eksplodiraju, vegetarijanske mačke koje mijenjaju slasne štakore za list salate, gavranove koji u točno određeno doba dana slijeću na prozorsku dasku glavnog junaka), kao i likove koje u romanu samo čujemo, ali i ne vidimo, te ih do kraja priče ni ne možemo smjestiti u odgovarajuću kategoriju (briljantno koncipiran lik misterioznog ubirača TV pretplate za japansku nacionalnu kuću NHK), i dobili smo svijet godine/civilizacije/stanja uma koji možemo nazvati 1Q84. Ili bilo kako drukčije, budući da se stvarno i nestvarno, obično i neobično, prirodno i nadnaravno, isprepliću u romanu sasvim evidentno, pa oznake nisu toliko važne. Štoviše, velika je vjerojatnost da ćemo kao čitatelji biti uvučeni u priču poput vrtloga i bezuvjetno prihvatiti sve njezine zakonitosti.
Za skeptike, neka kao moto posluže riječi Tengova oca koji u jednoj sceni razgovora sa sinom mrzovoljno odbrusi: „Ako ti nije jasno bez objašnjenja, nećeš nikada ni shvatiti, sve da ti i stotinu puta objasnim“.
(nastavak slijedi)
MALI GLAZBENI VODIČ ZA „1Q84“
1. Leoš Janáček (1854.-1928.): Sinfonietta
Roman započinje radio izvedbom Sinfoniette u taksiju kojim putuje junakinja Aomame. Taksi je zapeo u gužvi na autocesti Shuto koja prolazi kroz Tokyo. Aomame prijeti da zakasni na vrlo važan sastanak...
link Sinfonietta
2. J.S. Bach: Dobro temperirani klavir
Najveće je Bachovo djelo za klavir "Das wohltemperierte Klavier" koje je izašlo u dva dijela: 1. 1722., 2.1744. U svakom su djelu po 24 preludija i fuge u svim tonalitetima dura i mola. Bach je to djelo napisao u povodu temperiranja klavira, tj. razdiobe oktave na 12 jednakih dijelova.
3. „It's Only a Paper Moon“ - epigraf romana – stihovi stoje na početku svakog od 3 dijela knjige:
It's a Barnum and Bailey world,
Just as phony as it can be,
But it wouldn't be make-believe
If you believed in me.
(„It's Only a Paper Moon“ – stihovi E.Y. Harburg, glazba Harold Arlen)
link - The Nat King Cole Trio
4. J.S. Bach: Muka po Mateju, „Buß und Reu“, BVW 244
Za vrijeme jednog razgovora s Tengom, 17-godišnja Fukaeri otpjeva ovaj izvadak iz Bachove kompozicije.
link - Matthäus-Passion
Post je objavljen 30.10.2011. u 19:40 sati.