Pregled posta

Što rade čistokrvni Omanci? (Dan 2 – 18.10.2011., Muscat)

I u devet je vani pakao. Ponovno šećem obalnom šetnicom, ali ovaj put i dalje od Mutraha. Lonely Planet (u daljnjem tekstu, Biblija) predlaže osam kilometara dugu šetnju između Mutraha i Starog Muscata (ili najčešće skraćeno samo Muscat). Kada su pisci vodiča ovo predlagali, vjerovatno su mislili na neko hladnije razdoblje, poput prosinca, siječnja ili ožujka. Ja, uz naravno salvu proklinjanja, odlučujem se za ovu osamkilometarsku šetnju na direktnom suncu u listopadu. Mogao sam uzeti mikrobus za nekoliko stotina baisa. Rekao sam – mogao sam. Ali nisam. Odlučio sam se radije za jednu staru dobru šetnju. Nakon izlaska iz Mutraha, cesta prolazi kroz zeleni park. Malo dalje još je jedan takav. U zemlji koja oskudijeva vodom i koja većinu vode dobiva desalinizacijom morske vode, pomalo je nevjerovatno da se toliko vode troši na održavanje zelenih površina prekrasno zelenim. Tu je uz cestu i jedna dugačka fontana, usred ničega. Dvije trake u jednom smjeru, dvije trake ove ceste u drugom, a između njih cijelim putem od nekoliko kilometara između Matraha i Muscata, vjerovali ili ne, zelena trava da zelenija ne može biti. Potpuni kontrast golim sivim stijenama koji se uzdižu iznad ceste. I sve posve čisto. Od jučerašnjeg dolaska u Muscat nisam siguran da sam vidio jedan jedini papirić negdje na podu. Naputovao sam se u svom tridesetogodišnjem životu, ali Bome čistiju muslimansku zemlju od ove još nisam vidio.
Ta čistoća je uvelike plod rada mnogobrojnih Indijaca, Pakistanaca, Šrilančana, Bangladešana i drugih Azijata kao jeftine uvozne radne snage u Omanu. Njih je posvuda u Omanu. Nekoliko ih sada, dok šećem prema Starom Muscatu, uporno po vrućini zalijeva onu travu. Uđem jučer u mikrobus, većina putnika su pridošlice s indijskog podkontinenta. Uđem u KFC, evo ih opet. Na souqu je također sve puno pridošlica. Pitanje je: “Gdje su čistokrvni Omanci i čime se oni bave?”.
Čitao sam da u Ujedinjenim Arapskim Emiratima jeftina radna snaga s indijskog podkontinenta radi najjadnije i najslabije plaćene poslove, dok starosjedioci rade samo one “gospodske” poslove i ne prljaju ruke. Žive tamo od nafte, ali na naftnim poljima opet rade novopridošlice. Oman, za razliku od svojih bogatijih susjeda, nema puno nafte. Ima nešto plina, ali ni njega nema previše. Osnova omanskog gospodarstva je poljoprivreda te u posljednje vrijeme sve više i turizam (iako je turista još uvijek jako malo). Pročitao sam da negdje da kada su se stvarali Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman je trebao biti dio te velike konfederacije. I koja bi to država onda bila! Nafta Abu Dhabija, poslovičnost i trgovački duh Dubaija te poljoprivreda Omana.
No vratimo se na pitanje omanskih starosjedioca. Iako Biblija kaže da je Oman uspio izbjeći uvoz radne snage, očito to na terenu nije tako. Biblija je pisana prije dvije godine, a puno se toga može promijeniti u dvije godine. Indijaca i inih je svuda. Starosjedioci uglavnom rade u klimatiziranim uredima kompanija, od kojih su mnoge multinacionalne kompanije jer njihove table su na svakom koraku, kao vozači klimatiziranih mikrobuseva (i onda voze one Indijce i ostale “uvezene” što je malo paradoksalno), rade kao taksisti u svojim klimatiziranim taksijima. Zaista se malo starosjedioca vidi na ulici na nekakvom fizičkom radu. Postoji još jedna bitna razlika između onih starih i ovih novih: ovi prvi se voze u svojim novim autima ili, u najgorem slučaju, u taksijima, dok se ovi drugi obavezno “sardiniraju” u mikrobusevima. A vozni park ovih prvih je impresivan. Sve odreda novi auti. Izgleda da su na ulici najstariji upravo taksiji i mikrobusevi, ali i tu je mnogo noviteta. Općenito, stanje taksi/mikrobus voznog parka u Muscatu daleko je iznad arapskog prosjeka. Zabavljam se prebrojavanjem marki automobila na jednom parkingu: prvo mjesto uvjerljivo odnosi Nissan, na drugom je također uvjerljiv Hyundai, a potom slijede Kia, Toyota, Lexus, Subaru pa nešto Renaulta… Kao što vidite, prednjače Azijati.
A Azijati, točnije Indijci, prednjače i svojim restoranima. Svaki drugi u Muscatu je indijski restoran. Ipak treba nahraniti te indijske radne mase! U Starom Muscatu ulazim tako u nepretenciozan restorančić. Da pojedem nešto, ali i na jednu air-condition terapiju. Vlasnik Indijac vani sjedi i promatra svijet. Unutra sve dosta neugledno i da nisam vidio nekoliko lokalaca kako također jedu, ne bih ni ušao. A znamo da su najsigurnija mjesta za jesti upravo ona gdje također jedu lokalci. Stanje kuhinje ne želim vidjeti jer sam uvjeren da bih nakon toga dao petama vjetra. Ne želim o tome ni razmišljati previše i upravo ta razmišljanja prekida dolazak mog ribljeg biryanija, lagano spicy riba s pečenim nekoliko vrsta riže zajedno. Mljac. To je dobro otišlo niz grlo.
Muscat je grad od milijun stanovnika. No, Matrah ne daje dojam milijunskog grada. Četvrt Ruwi također, iako ima nešto više zgrade od ostatka grada, ali ni ovdje nema nebodera kojima se hvali primjerice Dubai ili Abu Dhabi. Muscat je jednostavno niski grad. A Stari Muscat posebno. Iako ga zovu Stari Muscat, malo je onog starog u ovoj četvrti. Osim ostatka zidina i gradskih vrata (danas besplatni muzej sa starim slikama Muscata, klimatiziran naravno, pa je ovdje uloga muzeja višestruka: 1) manje kao mjesta za edukaciju; 2) više kao mjesta za predah uz klimatizaciju), jedne sto-i-kusur-godišnje palače te dvije portugalske utvrde iz 16. stoljeća (Portugalci su tijekom 16. i 17. stoljeća bili gospodari Muscata), sve ostalo je poprilično novo. Tu je nova sultanova palača, plavo-žuta, i kontrastira jednostavnim bijelim fasadama okolnih vladinih zgrada. Oman je sultanat, a sultan je od 1970. godine Qaboos bin Said, omiljen u narodu jer je do 1970. Oman bio posve zatvorena zemlja, zemlja s lošim zdravstvenim i obrazovnim sustavima, zemlja s lošim cestama, zemlja koja je smatrala da je sama sebi dovoljna u sve globaliziranijem svijetu i da su organizacije poput Ujedinjenih naroda jedna velika sprdačina. Onako kolokijalno rečeno. Sultan Qaboos bin Said je sve to promijenio i usmjerio Oman na put napretka.
Stari Muscat političko je središte Omana. Zgrade ovdje imaju najviše tri kata, bijele fasade i drvene prozore i balkone u omanskom stilu i posve su jednostavne, bez dekoracija, i nigdje se, za razliku od našeg domaćeg slučaja, ne vidi političko razbacivanje novcem. Pa, skoro i ne vidi. Jedini eksces predstavljaju kolonade koje vode prema sultanovoj palači – od bijelog kamena, a na podu izglancan bijeli mramor. Bit će da su ga Indijci glancali. Ili možda neki Pakistanac. Ili Bangladešanin…
No, bili oni stari ili novi, svi su jako ljubazni. Autentična Omanka na blagajni Bayt al-Zubaira, gospodske palače iz 19. stoljeća pretvorene danas u muzej nije htjela uzeti novac za bocu hladne vode. Očito sam joj izgledao očajno kada sam joj se mokar i iznemogao doteturao do palače.
Dok čekam taksi koji će me odvesti na neku plažu, zaustavlja se Omanac i nudi besplatni prijevoz do Matraha. S obzirom da je starosjedioc, odjeven u odjelo, u novom novcatom i izglancanom Nissanu, mogu zaključiti jedino da radi u nekom od vladinih ureda. Zahvaljujem mu se. Ja ipak idem u drugom smjeru. Kapitulacija. Idem na plažu. Koju točno, ne znam. Ubrzo mi staje taksist, sjedam u taksi. Unutra ledara.
“Beach. Nice beach. Drive.”, kažem mu. Ništa mi drugo ovog trenutka nije važno.
U Omanu svi govore engleski i pomalo je nevjerovatno kako u jednom trenutku razgovor se vodi na arapskom, a onda u sljedećem pređu na engleski pa opet arapski. Imam dojam da oni nisu ni svjesni koliko često izmjenjuju u jednom razgovoru ova dva jezika. Meni je kao strancu to zabavno i simpatično.
Moj taksist me dobro razumio. Dovodi me do dva-tri kilometara duge pješčane plaže. S jedne strane je ribarsko selo, s druge luksuzni (i monumentalni) hotel petzvjezdaš Al-Bustan Palace. Izgleda više kao nekakva Aladinova palača, nego hotel. Na polovici plaže crveni znak: PRIVATE. KEEP OUT! Onima koji nisu gosti hotela, dio plaže nakon znaka zabranjena je zona. Evo još malo Paula Therouxa: “Za mene najbolje putovanje uvijek uključuje određeni stupanj prekoračenja granica. Rizik je istovremeno i izazov i poziv.”. I tako mene taj crveni znak poziva da pređem tu granicu, da koraknem na zabranjeni dio plaže. Jer zabranjeno voće je najslađe voće. Rasprostrem ja tako ručnik, ubacim se u kupaće i u vodu. Plaža je čista, mekani sivi pijesak, ali voda je pretopla. Na vanjskih 35 Celzijaca, teško da te voda od cca 30 Celzijaca može puno osvježiti. But I’ll take it. Sve je bolje od nikakve vode. More je čisto, malo zamučeno od pijeska. Na dnu maleni ježići, promjera 3-4 centimetara, pa treba oprezno stajati. A mene su kao malog učili da su ježevi dokaz čistog mora. Nisam nikada poslije provjeravao je li to istina ili samo još jedan narodni mit.
Vrag mi ne da mira pa nakon gotovo dva sata kupanja i sunčanja/spavanja odlazim do samog hotela. Onaj crveni znak ostavljam daleko iza sebe. I nitko me ništa ne pita. Očito je za njih stranac=gost hotela. Zaključujem da sam se vjerovatno mogao bez problema i okupati u hotelskim infinity bazenima i osunčani na hotelskim ležaljkama bez da me itko išta pitao. Tek me konobar u baru na plaži, u koji sam sjeo da popijem jedan koktel u suton, pita da li da mi moj Blood & Sand stavi na sobu ili plaćam u cashu. Kroz glavu mi preleti misao da izmislim broj sobe. Ali neću. Ipak sam ja pošten čovik. Hahaha…
Unutrašnjost hotela je luksuz nad luksuzom. U životu nisam vidio takav luksuz. Lobby ispred recepcije je prekriven pedesetak metara visokom kupolom s koje vise kristalni lusteri. Puno mramora. Osoblje u odijelima i rukavicama (većina pretpostavljam pogađate tko je). Na recepciji se predstavljam kao novinar koji piše o Omanu (ok, malo sam slagao) i tražim cijenu najjeftinije i najskuplje sobe u hotelu:
“Ovog trenuka najjeftinija je tzv standardna soba s pogledom na park za 160 riala, a najskuplji je predsjednički apartman za 850 riala.”, odgovara mi ljubazni recepcionist.
Okrećem cifre u glavi. Najjeftinija soba 2250 kuna. Predsjednički apartman gotovo 12000 kuna. Dobro, mislim da ću ipak ostati u Hotelu Corniche.