U mraku, pred svitanje,
gledam ples otpalog lišća
nasred prazne ceste.
A u kišnom podnevu zove me grad,
isti onaj koji sam voljela nekad,
čijim ću ulicama danas hodati nijema,
zbog tuge i daljine što me stežu,
zbog ljubavi koja mi nikada nije
i nikada neće biti uzvraćena.
Zbog ljubavi koja će u isto to vrijeme,
baš kao i ja lutati ulicama
istog tog grada,
one čijim će mislima ploviti
neke druge čežnje,
i niti pomisliti neće
da ja uopće postojim.
(20. 10. 2011.)
Post je objavljen 29.10.2011. u 14:41 sati.