U nemogućnosti da ti dosegnem rame
i da na nj naslonim umornu glavu,
očekujem lice dobrih kerubina
na svom izbrazdanom čelu,
utonulom u nirvanu nakon
rasprsnuća zvijezde vodilje
u predvečerje s pticama
posustalim u dubini
naših nesuglasica.
Jer, u svakom mom pokretu
odraz je i tvojih svih pet čula,
pa kad me gledaš – ne vidiš me;
pa kad me slušaš – ne čuješ me;
pa kad me njušiš – ne osjećaš me;
pa kad me gladiš – ne dotičeš me,
ali kad me kušaš – ždereš samoga sebe,
prepun očaja da se nećeš
zasititi do vrha urlika preko
nigdine mene i moga srca,
uvijek i iznova nedostupnog
tvom nepovratu u kožu
dobrohotnih stvorenja
u presušenim koritima rijeka
oivičenim drvoredom sablasnih sjena.
Očito smo se mimoišli u nekom
davnom vremenu izvan domašaja
pramajke razgaljenih grudi
podno sušičavih stabala
s gorkim voćem spoznaje
da su nam se i putovi razišli
u maglama kao u oblacima
pred najezdu crnih ptica
iz neke sulude zbilje,
u kojoj je u ime Oca - gospodarila boca;
u kojoj je u ime Sina - gospodarila neistina,
u kojoj je u ime Duha - gospodarila nada gluha,
u kojoj je u ime Amen - gospodario crn kamen!
Potom je nabujalo more,
umjesto Jone, izbacilo neman na žalo
s očnjacima koji se, prilikom zavijanja
u noći, zariju u vrat jaganjca Božjeg,
a po danu – u što već stignu, nemilosrdni ...
A na kraju se ustoliči vladavina straha
ispod visokih zvijezda koje rečeni očnjaci
ne dosižu, iako bi, krvožedni, i to htjeli;
samo što navrijeme dobri anđeli stignu
na sigurno sklonili ljestve Jakovljeve*. _________________________________________________________
* U Svetom pismu je zapisano kako su se praocu Jakovu u snovima prikazale ljestve koje su sezale od zemlje do neba, te da su se po njima Božji anđeli penjali i silazili gore i dolje
Post je objavljen 29.10.2011. u 01:35 sati.