Iz Mahlerove biografije izdvajam pasus koji veli:
„Beč je na prijelazu stoljeća prolazio kroz značajnu preobrazbu: govorilo se kako je to Europa u malome, laboratorij svijeta. U dobrom i lošem smislu. Moderan je kompas prestao pokazivati prema nebesima. Autoritet Boga, odnosno vladara, potisnut je vladavinom novca. Franjo Josip nakon pedeset godina carevanja podsjeća na pokretni spomenik. Generacija sinova opire se generaciji očeva. Ideali gube smisao zaudarajući na staru kramu – mnogi su znali što ne treba, no nipošto nisu znali što treba. Dakako, zbrku u vrijednosne sudove dovode do krajnosti političke stranke – parlament se tresao od sukoba između zastupnika – mase su prodrle u povijest... No bečki duh nije smio izgubiti svoj glanc – ako se prije propovijedalo: „Situacija je ozbiljna, ali ne i beznadna“, sada je vrijedilo: „Situacija je beznadna, nipošto ozbiljna“. Nostalgija i skepsa prikrivaju se šalama i šarmom. Vino, žene i pjesma... Dakako, iz ´šik` površine izbijaju zloguki znakovi podsvijesti. Psihoanaliza cvate. Iz razgradivog je humusa izbio zamaman ljubičasti cvijet dekadencije.“
Čak i u kontekstu cijelog stoljeća poslije, dade se čitati kao jutrošnje novine.
p.s. Možda još koju o malerima? Ma o njima budem drugi put. Ona beba koja se smije psu koji hrče, ipak mi je nenadmašena vijest dana.
Post je objavljen 28.10.2011. u 20:00 sati.