Marketing
OVISNA O BLOGU
Ovisna si o blogu, Teobalda!
Za vrijeme zadnje obilne kiše otkrili smo da nam prokišnjava krov. Kud baš sad u jesen! Pozvali smo majstora, majstor došao uzeo mjere, uzeo akontaciju za materijal i obećao doći vrlo brzo. No kiše dolaze i prolaze, ponekad nazovemo - ne javlja se, ponekad on nazove i ispriča se, jer pokvario mu se kombi, te kuplung, te anlaser… mora zašvasati prikolicu, razboljeli mu se radnici, razbolio se on…
Navinem uru u 5 u jutro, jer prije posla još moram ispeći popećke od ječma za ručak. Procijenih da će mi par sati spavanja biti dovoljno. Taman zaspim, kad čujem Atila cvili i grebe po vratima, hoće van pišati. Pogledam na vuru: prošlo 2 sata iza ponoći!
- Pa jesi ti normalan čovječe, sad ja tebe nek pelam van!
A moram, jer Ati neće odustati, a na muža ne mogu računati, jer je popio tabletu za spavanje i sad spi ko mrha - on se mora naspavati, jer ima težak i odgovoran posao, a i Atila spava kod mene u sobi, pa je to onda i moja obaveza.
Ispelam psa, legnem ponovo, ne mogu zaspati. Dignem se, popušim cigaretu, vratim se u krevet, nema sna. Onda se opet dignem, lijepo upalim komp, idem na blog da vidim ima li što novo. Tamo, pak sve pozaspalo, osim onog Mir… kako li se već zove.
Konačno legnem i zaspim. Kad začas čujem zvoni mi alarm. Otvorim oči, vani još mrak, kad na mom krevetu, do nogu mi sjedi Ala Stribogova! Izbuljila oči u mene i gleda me onim svojim staklastim pogledom.
- Diži se Teobalda! A, ne možeš, iscrpljena si? Kako bi i mogla kad po cijele dane (noći) visiš na kompjutoru.
A onda će oštrije:
- Postala si ovisna o blogu! Znaš li uopće koliko vremena svaki dan provedeš tamo? Pišeš post, crtaš, objavljuješ, čitaš komentare blogera, pišeš odgovore, čitaš druge postove, pišeš komentare ti njima, pa onda čitaš njihove odgovore… svaki čas ideš gledati naslovnicu, ima li što novo, je li tko što napisao!
Od straha smrznuta šutim.
- Zapustila si kuću, obitelj, prijatelje! I sebe si zapustila. Evo, kad si se zadnji put depilirala?
Opipavam si ruke i noge:
- Stvarno!
- Jesi li platila račune?
- Jes..., ovaj nisam - htjedoh nešto slagati, ali se sjetih da Ala čita misli i da mi je lagati bez veze.
- Nisi našla vremena, ne znaš ni gdje su ti. Stara priča, jednog si frknula u ladicu, drugog na policu, trećeg si stavila u knjigu koju si čitala… neuredna si. Jesi li ikada zbrojila koliko te koštaju sve te opomene.
- Danas ću platiti…
- Kad si zadnji put bila kod svoje sirote majke, sama je a ti odgađaš da ju posjetiš iz dana u dan.
- Sutr… ovaj danas ću.
- Što je sa jesenskim velikim spremanjem kuće? Sve je u neredu sve je u rasulu… A što je sa onim silnim heklarajima koje si započela, što god započneš ne dovršiš, koliko ih ono imaš započetih?
- Tri.
- Molim?
- Šest.
Opet zazvoni alarm. Otprem oči, ovaj puta za pravo. Sada više nije pet, već pola šest! Atila mi leži na nogama!
- Jebo ti pas mater, kraj toliko mjesta baš si tu došao spavati, koliko puta sam ti rekla (vritnula nogom) da mi ne spavaš na nogama vraže pseći!
Napravim što treba, odjurim na posao.
Na poslu klasika, naradih se ko stoka, a zajebavalo me uzduž i poprijeko - oni odozgo, oni odozdo, oni sa strane.
Na putu kući zvoni mob, muž javlja da mu je upaljeno grlo neka usput kupim lijek i neka kupim limuna.
Apoteka, dućan - gdje god dođeš gužva...
Kad sam već u dućanu, odlučim kupit i ostale stvari da sutra ne moram.
Dotornjam se doma, doteglim stvari. Umorna sam ko pas, nemrem ni jesti. Idem u sobu leći barem na pola sata, pa ću onda.
Al oćeš vraga, taman sklopim oči, zvoni telefon. Nije Ala, ali stara je!
Gdje si ti više, kad ćeš me otpelati na groblje.
- Pa nisi još umrla, pokušavam sa crnim humorom.
Tajac sa druge strane upozorava me da šala nije uspjela.
- Sutra!? Pa jesi ti normalna, već sve susjede su bile na groblju, samo ja nisam! Ivićka je bila još prošli tjedan…
- Dobro doći ću za jednu vuru, moram...
- Dolazi odmah, pasti će mrak, nećemo valjda po mraku bazati po groblju!
Dižem se, žurno.
Kupovanje cvijeća, svijeća, onda uređivanje, pa svaki čas neka njena poznanica, pa brblj, brblj. Da nije počela kišica, ostale bi tamo do ponoći.
Jurim doma, kiši sve jače .
Ulazim mokra. Atila me odmah zaskočio. Počeo voditi ljubav sa mojom nogom.
- Marš vraže pseći! Idi se pariti nekamo drugdje.
Pitam muža:
- Jesi zvao majstora, kad dolazi?
- Veli da sutra ne može, kad su najavili kišu!
Mislim: Nek sve lijepo ide k vragu, idem si upaliti komp, idem na blog, malo si odmoriti dušu, a onda ću… Joj, k vragu pa opet nisam platila račune...
Najbolje mi je dok slušam glazbu:
Post je objavljen 27.10.2011. u 22:18 sati.