Marketing
BIRVAKTILSKA PRIČA - Na takozvanom Dersanovom brdu: KRUŠKA TAKIŠA IZ STAROG ZAVIČAJA
Jedan od predaka Abida Suljanovića, nakon doseljenja iz Užica 1862. godine, vratio se poslije par godina pješice u rodni kraj kako bi iz svog bivšeg voćnjaka donio mladice krušaka "takiša" i zasadio ih na svom novom imanju zvanom Stari grad. I danas, 145 godina poslije, te kruške donose plod. I sami smo se uvjerili u to ove jeseni. S Abidom smo boravili na Dersanovom brdu prisjećajući se davnog vakta i priče koju smo zabilježili:
Treperilo je u visokim jablanima, raskošni kolorit jeseni je nehotice smjenjivao jednolične boje netom minulog ljeta. Kite posljednjih sunčevih zraka truse se nad poljima kukuruzišta i livada stogovima otave optočenih.
Mukanje krava iz blizine i ritmično lupanje stupe prenu Ibrahima Dersana iz obamrlog drijemeža, osjeti drhtavicu, ledenu sigu na leđima. Primaće se bliže vatri, mašicama razgara žar i ugura smotak suhe bukovine koja odmah rasplamsa zlatno runo svjetlosti. Krijesnice iskri dizale su se iznad velikih kazana u kojima se pušio i klobučao žitki, kao med žuti, pekmez. Postarije žene, abanijama umotanih glava u ramena drvenim motikama neprestano su grabile po dnu bakrenih kazana. Oslanjajući se jednom rukom o izlizanu štaku, Ibrahim Dersan jedva ustade sa tronošca, dva-tri puta se nakašlja i krenu prema dnu avlije, odakle se čulo potmulo udaranje stupe. Nekoliko mladića je naizmjenično tucalo kruške-takiše u velikom drvenom koritu, izdubljenom u hrastovu deblu. Pokatkad bi to udaranje prestajalo,da bi djevojke pokupile izmoždenu masu i u ćupovima i loncima je prenijele do drvene prese u blizini. Jači ljudi su,naprežući svu snagu, okretali hrastove pritke, a iz otvora prese cijedio se mirisan,sladak i ljepljiv mošt. Pčele i ose su se lijepili po otvorima i stranicama prese. Slatku tekućinu su u testijama i drugom posuđu dalje prenosili do kazana u kojima se kuhao čuveni pekmez od takiša. Već dva dana i drugu noć kako je cijeli komšiluk Ibrahima Dersana zaposlen oko trešnje krušaka takiša na Gradu iznad kasabe, prevoženju do njegove šupe i avlije u kasabi, tucanju i cijeđenju, te kuhanju pekmeza u bakrenim kazanima.
Ibrahim je laganim korakom,razvezanih cokula,obišao mjesto, pored velikih avlijskih vrata, gdje su se istresale kruške iz širokih zaprežnih kola i ponovno dogegao do vatara i kazana. Oko vatri sjedjeli su mahom stariji ljudi razgovarajući o birvaktile vremenima i događajima, a nagađali šta bi, koliko sutra, sudbina mogla natovariti na njihove glave.
Već se dobrano smrklo i stari noćobdija, grbavi Rasan, palio je fenjere po sokacima. Mirisalo je na pokošeno sijeno u pojati i na dim bukovih cjepanica. Tanki poznati glas mujezina sa minareta obližnje Azizije pozivao je na večernju molitvu. Čuli su taj glas čak i fijakeristi daleko preko Une na željezničkoj stanici između dva brežuljka. Iza jacije, Ibro se Dersan ponovno namjestio na svom tronošcu pored vatre. Nije čuo niti je htio čuti glasove ljudi i njihove priče, ponovno je zaronio u drijemež, ali u slatki drijemež sjećanja na prohujala vremena. Zaiskri mu u mozgu po stoti put jedno pitanje, a u isto vrijeme i jedan odgovor: "Otkuda takiše na njegovom Gradu?" Znao je sve ono što su mu pričali njegovi stari, a znala je i cijela kasaba.
Morali su ostaviti kuće, čepenke i magaze u varoši, stada na planini i krenuti preko Drine u dugim žalosnim kolonama muhadžera. Dozvolili su im da ponesu ponešto stvari, bakrenog posuđa, pokoji ćilim ili dušek natovaren na samaricu ili da ispred sebe potjeraju kravicu ili ovcu. Tumarali su bosanskim drumovima od nemila do nedraga, noćivali pod vedrim nebom na raskršćima i merajama, šibani ledenim kišama i jutarnjim mrazevima. Mnoge su kolone putem ostajale pronalazeći buduće obitavalište. Mnogi su se zadovoljili obližnjim mjestima, blizu Drine, nadajući se i očekujući da će doći jednom vakat da se vrate na svoja ugasla ognjišta. Naši stari nisu tako mislili, otišli su najdalje od svih, u drugi kraj Bosne. Ili im je sudba tako udijelila - razmišljao je Ibro Dersan - da konače najviše puta, da jednom zauvijek pobjegnu od zle sreće, koja ih je zadesila, i da se konačno skrase na obalama zelene i bistre Une.
E, tada je trebalo prionuti na posao. Onako umorni od duga puta, a više žalosni i ojađeni, počeli su krčiti hrastovu šumu, pilati i tesati japiju i praviti kuće na podrum: gornji boj za čeljad, a dolje za stoku i živinu. Težak je to i mukotrpan posao bio. Obradovao ih je milostivi sultan izgradivši lijepu i prostranu džamiju. Dundžeri su čak iz Dalmacije dolazili dok se džamija nije u potpunosti dovršila.
Zemlja je bila dosta posna, ledena."Onom zemljom se" ,govorili su stari," ova zemlja mogla đubriti." Ali, šta je tu je - moralo se živjeti i pomalo zaboravljati na stari zavičaj. Samo Abid Dersan, Ibrahimov djed (našeg Abida Suljanovića pradjed), nije mogao niti ga htio zaboraviti. Stalno je sanjao,budio se noću znojan,uvijek nezadovoljan sto san nije java. Snivao je stalno isto: da je među svojim kruškama-takišama, da ih trese, vidio je vatre sa kazanima i pekmez u njima, osjećao je u ustima njegov poznati slatkasti okus.
- Eh,da mi je da zasadim po svom Gradu takiše pa da odmah umrem! - stalno je mrmljao. I nije se smirio dok nije, stavljajući glavu u torbu, pješice otišao nazad u Užice i, uz pomoć nekadašnjeg dobrog komšije Stojana, koji ga je čamcem prebacio preko Drine, iz starog zavičaja donio kalemove takiša.
Nitko sretniji nije bio od njega kada su se kalemovi primili, a za nekoliko godina cijeli Grad je već bio pod takišama. A prvi bogati urod takiša i njihova trešnja, to je trebalo vidjeti i doživjeti. Cijela se kasaba skupila da pomogne. Prenosilo se konjskim i volovskim zapregama, sepetima na konjskim samarima. Stupa je danonoćno lupala, cijedio se mošt, u kazanima se kuhao pekmez. Svi su došli probati: i starosjedioci i došljaci, i muslimani i inovjerni, pa čak i poneki prijećanin prešao je Napoleonov most i pronašao Abida Dersana kuću. Sav pekmez je podijelio, nekom lonče nekom dva. Njemu su ostali kazani da obliže. Ali, nije mu bilo žao., nimalo. Duša mu se nadimala od ponosa i radosti, srce treperilo kao u malog djeteta... Osjećao je nesagledivo zadovoljstvo što su mu se snovi ostvarili. Takiše će naslijediti njegovi sinovi, a ove njihova djeca i tako redom. I svake će se godine napraviti svetkovina trešenja takiša i spremanje pekmeza. I ko god u buduća neka vremena bude jeo slatki kruškov pekmez – sjeća će se Abida Dersana, koji se sam usudio prevaliti toliki put do starog zavičaja zarad kruškova kalema.
Abid je umro nekoliko mjeseci kasnije. Džennazu mu je klanjalo i staro i mlado. Nišan mu nije trebalo podizati, nišan mu je bio na Gradu, neobičan nišan koji je sam sebi za života podigao...
Netko je podvrisnuo, zurle su izvijale dobro znanu melodiju. Opet se prenu stari Ibrahim Dersan. Stupe su ravnomjerno dobovale, iskre sa vatara se zurile prema zvjezdanom nebu, mirisalo je na vruću maslenicu ispod pekve, na uzavrelu vareniku, a najviše na slatkast miris pekmeza. Od Une je popirnuo lagani povjetarac i donio zadnje izdisaje ljeta: dobro znane mirise kao smaragd zelene rijeke sa sitama po sredini i oko izduljenih šumovitih ada.
-Jah, šta ćeš, što ti je Božja volja i Božje davanje, nafaka nikad ne prevari, te tako i život, poslije tamne noći i zora svane, poslije goleme muke i jada - eto ti i lijepa života...
Post je objavljen 25.10.2011. u 14:34 sati.