VJERA I POLITIKA
Nije uvijek posve lako prepoznati Božje djelovanje u političkim zbivanjima zbog toga što je odnos vjere i politike problematičan. U većini slučajeva čovjek ne djeluje samo kao političko biće već ujedno i kao religiozno. Budući da svaka ljudska osoba treba djelovati nepodijeljeno humano, etično i moralno prema svom svjetonazoru, onda nije u svim okolnostima lako uočiti što je sveto u onom profanom. Nije jednostavno pronalaziti ni načela pomoću kojih bi se moglo doći do skladnog prožimanja političkog i religioznog djelovanja za dobro svih ljudi, a ujedno izbjeći dominaciju koja bi mogla ugrožavati prava čovjeka.
Iz Knjige proroka Izaije – (Iz 45, 1. 4-6):
Ovo govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: ja sam Gospodin i nema drugoga!«
Božje djelovanje u povijesti
U okolnostima kad jedna jača politička moć svladava drugu, kao što je to bilo u povijesnom slabljenju Babilona a jačanju Perzije u 6. stoljeću prije Krista, zarobljenim biblijskim Hebrejima je bilo iluzorno misliti na jednostavno oslobođenje i povratak u svoj zavičaj. Ipak u povijesti se dogodilo nešto neočekivano i veoma značajno. Perzijski kralj Kir (555.-530. pr. Kr.) pokorio je Babiloniju i tako puno povećao svoje kraljevstvo u kojem se našao i veliki broj zarobljenih Izraelaca, među kojima je djelovao njihov prorok, u novije vrijeme nazvan Izaija Drugi. Novi moćni kralj je shvatio kako će mu biti lakše vladati s pokorenim narodima i njihovim zarobljenicima ako im udijeli veće slobode, jer u protivnom imat će mučnih problema držati sve pod kontrolom. Zato je on 538. izdao edikt kojim je zarobljenim Izraelcima dopustio povratak u njihov zavičaj i ponovnu gradnju hrama njihovu Bogu. U tom činu izraelski prorok je čitao znak vremena u kojem se Bog poslužio poganskim kraljem Kirom i patničkom narodu omogućio oslobođenje. Božji čovjek je u zapisu ostavio uvjerenje kako je Jahve jedini Bog, koji može bilo kada i preko bilo koga izvesti djelo spasenja. I nas ljude ovog vremena Drugi vatikanski sabor potiče da otkrivamo znakove vremena u kojima nam se očituje Božja prisutnost u povijesti i sadašnjosti. Nju je na osobit način doživio i narod Hrvata koji je izborio svoju slobodu nakon urušavanja bezbožne marksističke ideologije.
Iz Prve poslanice apostola Pavla Solunjanima – (1 Sol 1, 1-5b):
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od boga ljubljena, vašeg izabranja, jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.
Prepoznati djelo Duha Božjega
U liturgiji ove nedjelje imamo i početni dio najranijega kršćanskog spisa. Napisao ga je apostol Pavao 51. godine, dvadesetak godina poslije Isusove smrti i uskrsnuća. Pavao je sa Silvanom i Timotejem navješćivao evanđelje u Solunu lučkom, trgovačkom, kozmopolitskom i glavnom gradu drevne Makedonije. Nisu mogli duže ostati jer ih je protjerala vlast kod koje su bili optuženi kako propagiraju novog kralja – Isusa. U Djelima apostolskim (17, 4) piše kako se na njihovo navješćivanje evanđelja obratilo »mnoštvo bogobojaznih Grka i nemalo uglednih žena«. Ta zajednica vjernika još nije bila dovoljno oformljena, ali iz te Pavlove Prve Poslanice Solunjanima saznajemo kako su ipak kod tih vjernika zaživjele one temeljne kršćanske kreposti: vjera, ljubav i nada. Pavao im u pismu priznaje da im je vjera djelotvorna, ljubav zauzeta, a nada postojana. To zapravo znači kako kod tih ljudi evanđelje nije prihvaćeno kao lijepa, idealna teorija već je ono zaživjelo u svakodnevnom, zbiljskom životu. Apostol na tome zahvaljuje Bogu, koji je to u Solunjanima proizveo snagom svoga Svetog Duha.
Iz Evanđelja po Mateju – (Mt 22, 15-21):
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te da po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih umita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: » Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Caru carevo, a Bogu Božje
U Isusovo vrijeme Palestina je bila pod okupacijom Rimljana. S njihovim novcem i mnogobrojni Židovi su stjecali osobno bogatstvo, iako su bili protiv okupatora. Međutim, kad je u pitanju porez, onda se novac, pa bio on i vlastite države, teško ubire. Evanđelist Matej nas obavještava kako su Isusu njegovi suvremenici i religijski protivnici htjeli postaviti političku zamku pa su mu postavili pitanje: »Je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Očekivali su da će se Isus morati opredijeliti ili uz političke stranke farizeja i zelota, koje su bile gotovo radikalno neprijateljski nastrojene protiv okupatora, ili će se priključiti uz omraženu stranku herodovaca, koji su bili za široku suradnju s rimskom vlašću. Isus je odgovorio: «Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Kad su mu ga pružili, on ih upita: »Čija je ovo slika i natpis!« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« Takvim odgovorom dao je na znanje kako se politika i vjera ne bi smjele poistovjećivati. Građanin vjernik može u nekim vremenima i pitanjima priznavati i tuđinsku političku vlast, ali nijednoj vlasti ne smije prodati svoju dušu, svoje ljudsko dostojanstvo, svoje čovještvo, osnovna osobna ni nacionalna prava, jer čovjek nije stvoren na sliku nijednoga zemaljskog vladara, već na sliku Božju.
Post je objavljen 25.10.2011. u 11:13 sati.