Marketing
Racemus
Pokusavam pratiti prosvjede studenata Filozofskog fakulteta. Iskreno, nije mi jasno. Da li je njihov studij besplatan ili nije, ali bi oni htjeli da je.
Ne shvacam.
Jucer sam slusala vijesti na radiu, kako su u Zagrebu postavili sator u kojem se trebalo prosvjedovati "protiv bogatih". Mladi glasovi pozivali su u sator, jer ima toploga za piti, ima i gitara... Uglavnom, prosvjed je propao jer je bilo zima.
Voljela bih da moja djeca dobiju najbolje od svoja dva svijeta.
Hrvatska je toliko ljepsa od Britanije i trebali bi imati puno, a iskoristili smo nista ili vrlo malo.
Oni su napravili puno i postali jedna od najpozeljnijih zemalja za zivot. Sto nisu imali, uzeli su. Sto su imali, dali su.
Voljela bih da moja djeca idu u skolu u Hrvatskoj.
Gotovo sam sigurna da ce htjeti studirati u UK.
Kako cemo to platiti, ne znam.
Trenutno ne bismo mogli.
Nedavno sam bila na "svojem" starom fakultetu. Zanimalo me malo o doktoratima, a htjela sam i vidjeti da li jos rade nase dobre gospodje s referade koje su pomogle generacijama studenata, pitati kako su i sjecaju li se jos mojih kolega i mene 
Pred referadom su stajali studenti, gurali se, upadali u red. Ispred tebe u redu ih je petoro. Mislis, o-ho, za tren sam gotova! Odjednom pocnu kapati. I podrazumijeva se da se stane u red do kolege. Nije mi diglo zivce to upadanje u redove i preguravanje. I ja sam bila bezbrizna studentica i nije mi tada ni na kraju pameti bilo zivciranje oko cekanja u redu.
Ono sto me razljutilo je to sto su svi pricali samo o tome gdje ce na kavu.
Tako je bilo i u moje vrijeme.
I nismo se daleko pomakli.
U Hrvatskoj se ide na kavu.
U UK vam na mobitel i email stizu ponude da dodjete raditi i sto vam nude. A nisu se jos oporavili od recesije. Zapravo, gradovi u Velikoj Britaniji izgledaju jadnije od nasih hrvatskih. Za moje zvanje nude se i poslovi u Afganistanu i Libiji. Rizik je velik, zarada velika, pa ti odluci sto ti je vaznije.
Kad smo u UK pratim i tamo vijesti o studentima, ne nostalgije radi kao ovdje, nego vise zbog straha kako cemo jednog dana platiti studij nasoj djeci ako to budu zeljeli.
Tamo me pak uzasavaju vijesti da su mladi ljudi izvrsili samoubojstvo jer nisu mogli platiti studentske zajmove.
U Hrvatskoj se pak uzme stipendija olako, ni priblizno tako velika, sretni jer cemo nekoga izmuljati, uzet cemo si novce, a poslije kad bude trebalo radit i vratit cemo vec nesto novo izmuljati da se izvucemo iz ugovora i zapalit preko granice gdje su place tako velikeeee.
Zasto mi svi mislimo da bi nam se sve trebalo servirati na srebrnom pladnju, a da ne ulozimo ni mrvicu truda?
Post je objavljen 24.10.2011. u 16:53 sati.