Pregled posta

Kalmici i povratak Mongoliji

Baš nešto prekapam po fotografijama iz Mongolije jer neke od njih namjeravam donirati budističkom društvu „Padmasana“ iz Zagreba za potrebe njihove fotogalerije. Uviđam također da imam još nešto nerazvrstanih fotki koje nisu našle mjesto u dosad objavljenim fotoreportažama tako da u sljedećem postu se vraćamo ponovno u Mongoliju sa nerazvrstanim slikama. Ukoliko niste pratili blog ranije evo vam par linkova na moje fotoreportaže koje obrađuju važne samostane: Amarbayasgalant, Hamar Hiid , ruševine Tarnyn Hiid i Erdene Zuu- kolijevku budizma u Mongoliji te jednu važnu planinu


Kako smo u prethodnim postovima o korijenima Kargyutpe često spominjali i Tilopu indijskog budističkog učenjaka i svetog čovjeka tek sad sam se sjetio da sam ga ustvari upoznao uživo i to srpnja 2009. g. u Ulaan Baataru. Tilopina trenutna inkarnacija je kalmički Šadžin Lama- Telo Tulku Rimpoche- poglavar budističke zajednice među Kalmicima, ogranku zapadnih Mongola koji su se pred 400 godina naselili u južnoruske stepe na obalama Kaspijskog jezera. Telo Rimpochey je jedan iznimno simpatičan i prijateljski čovjek, kakav bi svaki tulku trebao biti. Još se sjećam njegovog zanimljivog predavanja.


Telo Tulku blagoslivlja novoizgrađenu stupu u Ulaan Baataru

Za one koji možda nisu nikad čuli za Telo Rimpocheya niti za Kalmike, ne brinite, upravo o njima ćemo sada odmah reći par riječi:


Telo Tulku Rimpoche/ Erdne Ombadikov- posjet Mongoliji srpanj 2009.

Telo Tulku Rimpoche rođen je 1972. godine u Philadelphiji, SAD, kao Erdne Ombadykov u obitelji imigranata Kalmika. Najmlađi sin u obitelji, zvali su ga odmilja Eddie, još kao dijete izražavao je želju da postane budistički redovnik, roditelji su mu već u ranoj mladosti, početkom 1980.-ih godina omogućili da otputuje u Indiju i počne formalno budističko obrazovanje. Kasnije se u New Yorku susreo s Dalaj Lamom koji ga je pozvao u tibetanski samostan Drepung Gomang ustanovljen u egzilu u južnoj Indiji gdje je nastavio svoju izobrazbu. Upravo sam Dalaj Lama je Eddija Ombadykova prepoznao kao inkarnaciju mahasiddhe Tilope.
Nakon putovanja u Kalmikiju zemlju svojih predaka početkom '90-ih i svakojakih peripetija na kraju je uz potporu Dalaj Lame od 1995.g. preuzeo svoju ulogu Šadžin Lame- duhovnog vođe kalmičkih budista.


Rimpoche dijeli blagoslov nakon predavanja


Rimpoche i američki pisac i novinar Micheal Kohn (autor nekoliko izdanja
"Lonley Planet" vodiča za zemlje Centralne Azije)

Kalmici su jedina mongolska nacija na teritoriju Europe, a također i jedina tradicionalno budistička (europska) nacija. Nakon boljševičkog preuzimanja Carske Rusije zavladale su velike represije nad manjinskim narodima koji su prakticirali tradicionalniji način života. Ukratko Staljin je sumnjivima smatrao sve koji su imali ideju života izvan industrijalizacije pa su narodi koji nisu imali radničkog proletarijata bili potencijalna opasnost i klasni neprijatelj.
Kalmici su bili bliski ruskim kozacima i njegovali su sličan slobodarski duh, a bili su i tradicionalno vjerni ruskom caru još od vremena dolaska u Prikaspijsku nizinu. Stoga su se u građanskom ratu našli većinom na strani Bijele Armije.

Već 20-ih godina 20.og stoljeća iz Rusije su pred komunizmom bježale bezbrojne tisuće izbjeglica. Mnogo ih je stiglo i na teritorij ondašnje kraljevine Jugoslavije. Tako je stiglo i nekoliko stotina kalmičkih obitelji koje su se većinom naselile u Beogradu. Sigurno ste dosad tu s desne strane pri vrhu popisa mojih linkova vidjeli ovo: „Kalmici u Beogradu 1920.-1944.“ . Ako niste svakako pogledajte i upoznajte se sa fascinantnom poviješću te budističke zajednice koja je dva desetljeća egzistirala tu kod nas na Balkanu, a izgradili su i budistički hram koji je u ono vrijeme bio najzapadniji takav objekt sve od sankt peterburškog budističkog hrama koji je pak zatvoren 1937., a beogradski kalmički hram je egzistirao sve do 1944.g. i dolaska Crvene Armije kad je kalmička zajednica prebjegla dalje na zapad u Njemačku i Francusku. Tamo su boravili u kampovima za političke izbjeglice iz Istočne Europe. Nijedna od zemalja nije bila voljna dopustiti trajno naseljavanje kalmičkih izbjeglica pa su živjeli u stalnom strahu od deportacije natrag u Staljinov SSSR.
U prosincu 1943. J.V. Staljin je pokrenuo operaciju kodnog naziva „Ulusi“ (ulus je mongolska riječ koja znači zemlja ili regija). Pod lažnim optužbama kolaboracije s okupatorom čitava populacija Kalmika je prisilno preseljena u Sibir i Kazahstan. (Ista sudbina je zadesila i druge problematične narode npr. Čečeni, Inguši itd). Ustvari samo jedan dio Kalmika je prihvatio njemačku propagandu i stupio u postrojbe (kolaboracionističke milicije) koje su ratovale protiv sovjetskih partizana na okupiranom teritoriju, a i tu su veliku ulogu imali militantni emigranti povratnici koje su nacisti doveli iz Europe. Većina Kalmika dala je veliki doprinos Crvenoj Armiji, no u operaciji „Ulusi“ nije bilo nikakvih iznimki, pod nadzorom NKVD-a kalmički narod je uklonjen i transportiran u željezničkim vagonima prema Sibiru i Centralnoj Aziji. Operacija stanovništvu naravno nije bila najavljena, nije bilo dopušteno uzeti nikakvih osobnih stvari. U to vrijeme Kalmici masovno niti nisu vladali ruskim jezikom. U toku višednevnog putovanja u zatvorenim vagonima žrtve deportacije nisu opskrbljene hranom niti vodom pa je jedan dio djece i staraca podlegao i prije nego su stigli na cilj. Preživjeli su smješteni na kolhozne farme, zapravo neke vrste radnih logora. Vojno sposobni muškarci su jasno odvedeni natrag na front gdje su se do kraja rata borili za Staljinovu državu.
Oni koji su preživjeli deportaciju mogli su se vratiti tek 1957. kad je Staljinov nasljednik N. Hruščov proglasio „rehabilitaciju“ prognanih naroda.

Mnogo kalmičkih izbjeglica je u vremenu nakon II. svj. rata dospjelo i u Ameriku osobito u države New Jersey i Pennsylvania. Proces propuštanja Kalmičkih izbjeglica u SAD je također zanimljiv. 1951.g. učinjena je iznimka i dopušteno je Kalmicima iz izbjegličkih kampova u Njemačkoj i Francuskoj useliti u SAD. Kako useljavanje ne-bjelačkih imigranata nije bilo dopušteno u ono vrijeme za Kalmike je učinjena iznimka i propušteni su kao Europljni (što tehnički i jesu jer Kalmikija se nalazi s ove strane planine Ural i istoimene rijeke Ural koje se uzimaju za istočnu granicu Europe). Veliku ulogu u tome imao je jedan ugledni američki učenjak koji se bavio proučavanjem budizma, a koji je u korist Kalmika urgirao i kod američkog predsjednika. Na žalost ne sjećam se imena tog čovjeka, to ću kasnije provjeriti biti će još riječi o tome.

Kao zanimljivost najveći budistički hram na teritoriju Europe - Burhan Bagshin Altan Syume (Zlatno Prebivalište Buddhe Shakyamunija) nalazi se u Elisti glavnom gradu Kalmičke Republike, otvoren je 2005.g.

Molim čitatelje koji bi bili zainteresirani za studijski posjet Telo Tulku Rimpocheu i hramu Altan Syume u Elisti da se obrate u komentarima ili pak na email adresu: yonten.norbu@gmail.com Osim na čitateljstvo iz RH računam svakako i na sve zainteresirane iz Srbije i ostalih susjednih zemalja s obzirom na naše povijesne veze s Kalmicima iz prošlog stoljeća.
Kada bi taj posjet točno mogli realizirati to sad nije izvjesno, najranije drugog ljeta, ali nikad nije prerano da se počnemo pripremati i dogovarati. Vjerujem da je važno uspostaviti tradiciju hodočašća balkanskih budista u Kalmikiju. Bez obzira na to što budizam predstavlja u prvom redu „unutarnju znanost“ kako to kažu Tibetanci dakle izučavanje vlastitog uma kao počela svih stvari to ne znači bi se trebalo indiferentno odnositi naspram povijesti i geografije budizma u zemljama gdje je ta filozofija prisutna kroz povijest.

P.S. znači vraćamo se uskoro opet nakratko Mongoliji, ovaj put samo u slikama ;-))


Post je objavljen 24.10.2011. u 16:43 sati.