Marketing
lokva
Koliko ste puta po pločnicima i cestama izbjegavali lokve, zaobilazeći ih čudnim vrludajućim putanjama ili gacajući preko njih na vrhovima prstiju, 'spominjući' se gradskih vlasti i računa za oborinske vode?
Sinoć sam nakon kiše izvela psa vani.
Čučnula, oprezno naslonjena na zidić, zapalila (o haleluja) i zagledala se u lokvu.
Vjetar je mreškao njenu površinu.
Miris zemlje nakon kiše, trava, pijesak..... lokva.....
Sve mi se u trenu vratilo.
Djetinjstvo.
Kad sam bila dijete obožavala sam lokve.
Voljela sam gacati po njima u gumenim čizmicama.
Štrapacavati kroz njih trčeći, zbog čega bih pobrala batine.
Bilo je nešto čarobno u zvuku pljuskanja vode, prskanju kapi.
Nisam mogla proći, a da ne zašljapkam.
Puštala sam papirnate brodove i puhala u njih dok ne bi stigli na drugu stranu.
Cijelo jedno 'more' samo za mene.
Flota papirnatih brodova prevozila je čepove nađene na cesti, lišće i grančice.
Štapići od sladoleda postajali su splavi, na splavima jarboli od tankoga štapa, a jedro prazna vrećica smokija, štapića, bombona...
Najljepše je bilo kad bi lokve obasjavalo sunce.
Tada bi i lokvoljubaca bilo više.
Neki bi utrkivali brodiće.
Neki bi 'kuvali ručak' u rupama na zidiću ispunjenima vodom.
Neki bi pravili 'kolače' od blata ukrašene cvijećem.
Divili smo se lokvama sa dugom u sebi.
Tko je tada znao da je duga tu zbog prosutog ulja i benzina.
Nama je izgledalo čarobno.
Znala sam se voziti biciklom kroz lokvu samo da čujem onaj siktavo mljackvi zvuk koji se stvarao.
I ako se cesta osušila nakon kiše, da ostavim otiske guma na cesti.
Ispišem osmice, srce, prvo slovo nečijeg imena...
Kad sam bila mala nisam izbjegavala lokve.
U svaku sam ugazila.
Nije pomagalo vikanje i ljutnja, bilo je to jače od mene.
Štrap štrapštrapštrap, pljuskalo je i prskalo oko mene.
Ne sjećam se kad sam počela izbjegavati lokve.
A Vi? Sjećate li se kad su nam lokve postale 'mrske prepreke' ?
Kada smo počeli čuvati robu od crnih točkica koje vesele lokve ostavljaju na veseloj djeci?
Pas je trčkarao oko mene, prolazio kroz mokru travu i usrdno zapišavao svaku grančicu.
U lokvu nije ulazio.
Ja sam potegla zadnji dim, bacila ćiket u lokvu i puhnula 
Plovi papirnati brodić po malom odrazu neba
Njegov izmaštani putnik
do sunca doći treba...
I dok lagano promiče lokvom, preko mekih oblaka
Šljapkaju čizmice žute
dječijeg koraka laka.
Post je objavljen 26.10.2011. u 15:24 sati.