čuj :) savršena je.
Za njega. Koji je tako vraški darovit, na toliko različitih načina, da to nije pošteno!
Zurim u pod osjećajući se sitnom, prezahtjevnom. Kao ruža i mali princ. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost, mrzim činjenicu da su tako jasno uočljive.
**
Svaki njegov pokret je tako graciozan, tako savršen, tako.. Možda previše savršen, pomislim.
Oči ga uvijek izdaju jer u njima je samo ljubav, i ništa drugo.
**
Hoću li se ikada naviknuti na to da ga više nemam? Da će zauvijek i nepovratno otići iz mog života? Da više neće biti svega što je bilo, samo će ostati prazni i tupi pogledi, laka uznemirenost kad se sretnemo na hodniku škole, gorki okus prolaznosti na jeziku, poruke koje će izblijedjeti, a riječi ostanu visjeti u zraku..
Do sada sam već pretrpjela dovoljno gubitaka pa bih možda trebala znati da ti osoba koju izgubiš ne prestane nedostajati, samo se naučiš živjeti bez nje.
I nisam ga mrzila. Nikada. Samo sam glumila da ga mrzim, ali zapravo sam ga voljela. Okej, osim u onom razdoblju kad sam ga zaista istinski mrzila. Ali čak sam ga i tada voljela, samo to nisam htjela priznati.
Ali neću trgovati moj ponos za dobar osjećaj. Trpjet ću. Proklet osjećaj. Znaš da te netko povrijedio i znaš da bi bilo najpametnije maknut se od te osobe, ali ne možeš. Nešto te vuče da ostaneš.
Stojim na raskrižju. Trebam li se pretvarati ili predati?
Post je objavljen 23.10.2011. u 09:35 sati.