Nakon duge i prodorne brodske sirene njegov odlazak iz Drača je
došlo pozdraviti par galebova, uzaludno se nadajući nekakvim
ostacima lanč paketa.
Pretražio je džepove, ali u njima je bila samo gomila vizitki i one
tajanstvene mrvice koje se nalaze u starim sakoima. Pogledao je
prema drugim putnicima, ali oni su bili odviše zamišljeni da bi mislili na
galebove i hranu po koju su ovi došli.
Tada je shvatio koliko malo marimo jedni za druge i zamišljeno pogledao prema
Albanskom sivilu koje ga je bacilo u još veću depresiju.
Da je netko od putnika htio, mogao je zastupniku manjina u Hrvatskom Saboru pročitati
sa usana "vukojebina", ali nitko takav se nije našao na palubi.
Biti zastupnik albanske, bošnjačke, makedonske i crnogorske manjine nije baš nešto
o čemu svaki dječak sanja. Zahtjevan je to posao koji iziskuje odlaske na razne konferencije, otvaranja
škola i predavanja o stvarima koje nikoga normalnog više ne zanimaju.
Kad je dobio poziv za premijeru filma o krvnoj osveti u Albaniji, Šemso Tanković je s gnušanjem
zgužvao papir, misleći kako će zauvijek ostati zarobljen u Balkanskoj provinciji nastave li ga zvati
samo na ovakve događaje.
Maštao je on o stvarima sasvim izvan politike, ali nikada nije imao hrabrosti ostaviti sve što
poznaje i krenuti nekim nepoznatim putem.
Dugo je tražio definiciju svoje ličnosti, a kasnije je saznao kako ga je cijelo vrijeme čekala na radnoj polici njegove sobe. Bila je tvrdo ukoričena u knjizi koju je godinama pokušavao pročitati, ali je nakon par stranica odustajao. Nakon večere ponovno je uzeo u ruke odlučan da se obračuna sa još jednim nepročitanim klasikom i otkrio je:
Razuman uzmak - bolja polovica hrabrosti.
Pročitao je još par puta naglas i ostao zapanjen kako je taj Slamnig znao sve o njemu.
Osjetio je ushićenje i bliskost sa nekim dalekim ja, ostavljenim u ranoj mladosti, bliskost
sa samim sobom i odgovor na brojna pitanja koja se se odjednom uz pomoć ove rečenice
počela sama odgovarati.
Saborski mandat nije ga fascinirao, ali je znao da imponira njegovoj ženi koja je rodbinu iz Bosne
preko telefona ispravljala
- Ma ne, nije kantonalni ministar, nego zastupnik za manjine. U Saboru, u Zagrebu.
Nikad joj nije pričao o stvarima koje su ga boljele, nego je radije ostavljao u uvjerenju kako
joj suprug visoko kotira u saborskim krugovima.
Nikad joj neće ni reći kako već dugo razmišlja da je napusti i ode u Lyon kod rođaka
Emira da zajedno s njim otvori restoran. Neće joj reći ni to da već jako dugo nije
sretan kad je vidi, ni da ga frekvencija njenog glasa toliko iritira da ima osjećaj kako gubi razum.
Poštedjet će je svih gnjusnih detalja i otići.
Otići će u stilu velikog face i ostaviti je da sama smisli razloge zbog kojih je to učinio.
Saborski portir ga je hladno pozdravio, iznerviran što jutros nikako nije uspio popušiti cigaretu do kraja.
Zadnje sjednice su oduvijek bile samo parada onih zastupnika koji su tijekom godine bili odsutni,
pa su se trudili barem ovih zadnjih tjedana popraviti dojam i ugurati se u objektiv nekog fotoaparata.
Hodajući prema svom zastupničkom mjestu načuo je razgovor dviju kolegica
- Doista je dramatično na koji način se redatelj suočio sa balkanskim patosom
i izašao iz okvira Albanije, aludirajući da u svakom europljaninu još uvijek žive
ostaci indoeuropske etnogeneze.
- Da, da u potpunosti se slažem sa tvojim tumačenjem, samo bi još na to dodala i onu Sartrovu
"mazohističku želju" metaforički izraženu u poznatoj rečenici - Pakao, to su drugi.
Zastupnik Šemso Tanković je osjetio momentalnu Mučninu na ovo uštogljeno preseravanje
o filmu koji govori o klanju na balkanski način, o neodoljivoj potrebi uglađenih gospođa
da svemu daju dijagnozu i da to rade učenim riječima koje su sinoć valjda pronašle u nekom
filozofskom časopisu.
Osjetio je Mučninu prema sebi i manjinama koje je zastupao,
prema politici čiji je dio i odlučio je poput junaka omiljene knjige otići u velikom stilu.
Nakon dramatičnih zbivanja u sabornici i kratke izjave kako je pogriješio prilikom
glasanja za Zakon o ništetnosti, zastupnik Šemso Tanković nije otišao kući gdje ga je čekala
uzrujana supruga, nego se odvezao na Pleso i ukrcao na avion Air Francea za Pariz.
U Parizu će ga dočekati rođak, te će automobilom krenuti za Lyon.
Za nekoliko godina će u njegov restoran doći kolegica iz saborskih klupa i pogledati
ga kao da ga odnekud poznaje, ali nije sigurna odakle, a on će joj na tečnom francuskom reći
-Postoje samo dvije vrste ljudi sa kojima ne mogu izaći na
kraj: to su oni koji sve znaju i oni koji ne znaju ništa.
Ona ne govori francuski i nikad neće saznati što joj je taj konobar rekao i
da je stavio u skupinu ovih drugih.
Post je objavljen 22.10.2011. u 16:22 sati.