Marketing
U blatnoj areni
Iz sanitarnih sam razloga potpuno izbacila praćenje domaće političke arene iz svoga dnevnog rasporeda, to jest točno do dana izbora i obračuna kod glasačke kutije, kojem se već radujem. Potražih u međuvremenu kakvu čišću arenu koja će me zabavljati na jedan zdraviji način. I sasvim neplanirano, vrteći tv-kanale, naiđoh na jednu takvu, za nevjerovati - usred najdubljeg mogućeg gliba.
Na Novom Zelandu se upravo ovih dana odvija završnica Svjetskog prvenstva u ragbiju (ne američkom, već klasičnom) i koliko god do sada o tom sportu nisam imala veze s vezom, ostadoh naprosto fascinirana njegovom... njegovom... pa ne znam kako to drugačije reći, njegovom urnebesnošću! 
Ne sjećam se kad sam zadnji put prosula toliko suza od smijeha, kao prvih pola sata mojeg upoznavanja sa tim sportom. Oči su mi naprosto bile prikovane za ekran i sve te ragbijaške divote! Blokte, koje su to voline. Kao da gledate sudar ekipe kromanjonaca i ekipe neandertalaca ili onaj ludi crtić Gogsi u kojem prapovijesni deda čuva uvijek usranog prapovijesnog bebaća, prapovijesni tata lovi dinosaure, a prapovijesna mama lovi prapovijesnog tatu. E, a ovi ragbijaški dečki su ti prapovijesni Gogsi i dinosauri 
Nešto genijalno,vjerujte mi, gledati te pećinske dečke kako se naganjaju po terenu nešto je hipnotizirajuće i začuđujuće ljekovito. Tko bi rekao da gledati ragbi može liječiti živce. A možda je samo dovoljan odmak od arene dnevne politike?
Nakon prvog urnebesa i razdoblja hihotajućeg prilagođavanja, pomalo stadoh hvatati i pravila, pa mi je kretanje tih stokilaških bičina i čudnovato šlatanje protivnika po terenu postalo smislenije. U početku me bunilo što dok trče naprijed u napad, loptu smiju dodavati samo unazad, što je sasvim logično nelogično (osim kad ga ispucavaju nogom). Također me zbunjivalo zašto se dvije protivničke gorile uporno međusobno hvataju za prepone, love po terenu i skidaju jedan drugome gaćice i zašto tako strastveno naskaču jedan na drugoga? A onda skužih da je to taktika i da su masovke na ragbi-terenu normala. Prvi puta pronađoh pravi kontekst za onu užasnu narodnu poslovicu - tko se tuče taj se voli.
Svi ti grubi, krupni, nabijeni kostolomci klempavih ušiju, koji jedan drugom krkaju organe, zapravo su nježni divovi koji traže ljubav 
Oni se lijepo svi skupa zagrle i skaču na zajedničku hrpu temeljito ispipavajući jedan drugoga, dok ispod njihovih nagomilanih tjelesina/gnijezda ne izroni loptasto Jaje. To snešeno jaje-lopta simbolički je plod njihova bolnog truda. Za to se Jaje svi oni bore. Svi žele to veliko Jaje. Za njega se otimaju. A kada Jaje treba hvatati onda se čak međusobno dižu, uvis, naravno, u činu čiste muške solidarnosti na djelu. Pa kad jedan nabaci, drugi skoči, a treći ga odozdo uzdiže. Cilj je naime brižno čuvati i nježno dodati Jaje svom suigraču. Jer vidite, tko penetrira protivničku liniju i zabije Jaje u pozadinu, bodovi njemu. Nikako se ne smije biti sebičan, na terenu samo timska igra pali da bi se osvojilo Jaje. Ali zašto, sad se vi pitate?
Pa da bi ga na koncu neki žgoljo napucao i progurao to njihovo osvojeno Jaje kroz raskrečene suprotne vratnice. Jer žgoljo je taktičar, mozak, za razliku od nabildanih šljakera koji se po terenu (i jedni po drugima) znoje i stenju. On bez znojenja direktno puca na vratnice gola. Vratnice su nagrada. A ako je prekratak, mislim njegov šut, onda se ovi krupniji fizikalci opet igraju lovice i natežu po terenu, tamo-vamo. Rovovski osvajaju metre, jer snaga klade valja. A snažni napad i obrana, snažna obrana i napad, smisao su ove besmislene, ali ludo zabavne igrice. Zašto?
Jer osiguravaju žgolji, koji inače nikad svojom fizičkom silom ne bi mogao doći do Jaja, da do njega ipak dođe i da ga napuca kroz protivnička vrata. Kužite? Snaga klade valja, ali um caruje 
Fascinantna igra taj ragbi velim vam! Vrlo... fascinantna! Kao tango... ali u blatu... dečko na dečka... s povećim Jajem. Ali najfascinatnije od svega je to, ma vidite vi što je kultura i civiliziranost, što se u gledalištu ove ragbi arene nalazi sve neki fin i miroljubiv svijet. Dok se ovi jajani na terenu mlate, ratuju, lome rebra, vade oči, razbijaju arkade, mrve ključne kosti, puštaju si krv, ubijaju bloga jedan u drugome i miluju zajedničko Jaje, na tribinama sve neki krasni, pristojni ljudi, koji lijepo sjede, mašu zastavicama, pjevaju melodične pjesmice i fino navijaju za svoje gorile. Sve neka djeca cvijeća.
Kod nas to nekako balkanski sve naopačke – u areni mimoze, a u publici krvožedni neandertalci koji se međusobno kolju. I svi sebično čuvaju samo svoja jaja. Zato je domaći publikum uskraćen za ljepotu brutalne igre. Bez jaja i uma ona je samo - brutalna.
Ogoliti sve to treba, velim vam, ogoliti!
Post je objavljen 22.10.2011. u 13:01 sati.