Ono što sam htjela, bio je zaborav.
Nešto dugo željeno, a nikada dobiveno.
Pa čak i kad bi me opet ugušio osmijeh nedovoljnog osjećanja,
Ja bih se pak okrenula tebi.
Primila ti ruku i dopustila joj da me morem čitanja odnosi
Do stopostotnog ekspresionizma.
Dohvatila bih svježe novosti koje sam si sama nudila,
Morem bih uspavala osjećaje i podarila se slobodi
Neizmjernoj, slobodi koja otvara i nudi širenje horizonta.
Jer kao što jednom kaže pametan čovjek,
Slobodni smo onoliko koliko su horizonti pred nama otvoreni.
A mi smo imali cijeli svijet.
Svijet pun trenutaka, koji su se događali sada a mi bismo ih već onako
Đački, bezazleno i nenamjerno prepričavali kao da su bili nekad, htjeli smo
Ih pamtiti, pa čak i prije nego su se dogodili.
Jer često žurimo za uspomenama, prije nego se one uopće stignu u našem
Svijetu ostvariti
A onda ne uživamo u trenutku stvaranja.
Ono što najviše boli jest bol koja s vremena na vrijeme kao da nestane
Pa onda opet zapeče jako i ode.
Tek toliko da podsjeti da ne zaboravljamo.
I tražeći prošlost, nećemo nikada otkriti budućnost.
Iznova spoznajući sebe, otkrivamo sebe.
Kad me podsjeti da te nema, ne boli me
I kao da kamen koji je vječito visio na nisci bisera osjećaja, polako,
Dapače potpuno nestaje.
Teško je nakon stare savršene ljubavi, okrenuti se novoj.
Vječno tražimo tragove, tapkajući stazom sjećanja.
A zaboravljamo da sve novo ujedno daje snagu za naprijed.
Pa što ako pogriješimo, na greškama nitko još nije naučio u ljubavi.
Jer je tu ta nada koja nas drži u zabludi, pa hajd još ovaj put znadosmo reći.
I bio je još taj i još idućih pedeset.
Pa što, recite vi sebi.
51. put ću naučiti.
I ako nećete, što vas to dira.
Postoji još bezbroj neotkrivenih istina u onim otkrivenima.
I da mažete oči sebi i svima oko sebe, tako je svejedno dok god vama srce tuče.
I ako niste dugo bili zaljubljeni, zaljubite se u prirode, u cvijeće, u ljude oko sebe
I ljubav će doći.
U ovom ili onom obliku ona svakako postoji.
A ako mislite na ljubav kao ljubav, ljubav sa vašim muškim ili ženskim partnerom,
Pa što i ako je nema,
I ako ste bili ostavljeni, ostavili ste, rastavljeni, nevoljeni, odbačeni pa čak i žustro
Željeni a to niste nikako htjeli.
Ova pjesma je za vas.
Neka vam bude putokaz za one noći kad vas zapeče pa nestane
I kad vas grcanje u suzama po milijunti put natjera da se zapitate
Pa kud baš opet.
Pa što vas briga, i onaj pedeseti put nećete naučiti.
No, ako ikada naučite javite nama da i mi probamo.
Pa ako i tad nećemo, doći će dan kad ćemo nesvjesno početi
Ispravljati sami sebe u vlastitim greškama, dan kada ćemo shvatiti
Da svime učimo, svakim pedesetim putem, svakim osmijehom i suzom učimo.
Jest da nikako da naučimo,
Ali što sad.
Naučit će nas naša mora, naši prijatelji, naše suze
Da smo svi zajedno u tome
Pa nam nikada više neće pasti napamet da smo sami.
Jer negdje tamo u Australiji, Bliskom Istoku, Zanzibaru
Pa možda čak i baš do vaših vrata
Živi netko, koji će zajedno s vama učiti.
I svih pedeset puta ćete griješiti zajedno.
Ako ne nađete nekog takvog, a sigurna sam da hoćete kad-tad
Pa što sad i za to postoji pedeset i neki put ponavljanja.
Ako još ikog, pa i sebe čujem ovo je zadnji put
, sjetit ću se da me čeka još četrdeset i devet
I tako u nedogled.
mnoštvo jesenskih pusa za vas lijepi moji:*****
Post je objavljen 20.10.2011. u 20:44 sati.