U svakoj riječi, pokrivaš me u razne oblike, kroz tragove svjetla i sjene spajaš se sa mnom i izlaziš kroz nevidljive izlaze, hranim te malim dozama, uzimaš me u velikim količinama.
Dobivaš me u navikama odlazaka, odlazim u navikama dolazaka.
Noć je topla, meka, podatna, teška, bolesna, nezaobilazna, proživljena.
Kroz slučajnu riječ otvaraš zaboravljene pukotine otkud izlaze momenti što me gutaju.
Ulovila sam sve leptire ovog svijeta i sakrila ih ispod struka.
Ne čuje se nijedan.
Još malo i dan će ubiti ovu tešku noć, umnoženu bez tebe, jedinu bez mene.
Mekano i nikad više treperit će još leptiri ispod struka… danima...