Nekad mi se čini da stojim s obje noge čvrsto na zemlji, prihvaćam stvari realnima kakve jesu, trudim se praktično rješavati sve svoje probleme. Gledam ljude slične sebi, a i one drukčije od sebe i trudim se razumijeti i jedne i druge. Ali uvijek jednom dođem pred zid nakon kojeg se krenem penjati u oblake. Nedavno mi je više ljudi spomenulo posao nakon završetka faksa (ima još do toga, ali spomene se svako toliko). Posao A. Dobra plaća, siguran posao, kad se jednom zacementiraš tamo, više se ne mičeš. Ali posao gdje nitko ništa pametno ne radi, posao koji doživljavam kao čisto zaglupljivanje, skroz izvan onog što bih ja htjela. Ali opet, plaća i posao za cijeli život. Želim li se ja vezati špagom za to jedno radno mjesto za cijeli život? Želim li ja uopće ostati u ovoj državi? Posao B,C,D... Velika plaća. Na kraju zaključujem da uopće nije do posla i do plaće nego do toga da ja ne želim ostati živjeti u ovoj usranoj državi gdje su ljudi glupi, zatucani i opterećeni stvarima koje su se dogodile prije njihovog rođenja. Ne kažem ja da nema dobrih ljudi, ali nekako mi ne dolaze do izražaja. Ja ne želim živjeti u državi u kojoj će i moji praunuci plaćati ono šta su naši dragi hadezeovci pokrali u ovih 20 godina, državi bez ikakve perspektive, državi koja će ući u europsku uniju i tada potonuti do kraja. Ne želim živjeti u državi u kojoj se ljudi dijele prema nacionalnosti, gdje ti se savjetuje da se ne družiš s onima druge nacionalnosti jer su oni loši zbog toga i toga, zbog nekog rata koji se odvijao dok ti ljudi nisu bili ni rođeni. Ne želim živjeti u državi gdje mene netko diskriminira zato jer nisam krštena i u državi gdje te se po defaultu smatra katolikom pa te ljudi ni ne pitaju da li si vjernik, pripadnik nekoj religiji ili šta već, nego te odmah pitaju koliko često ideš u crkvu, koliko se često moliš itd. i ako se ne moliš dovoljno i ne ideš svaki tjedan u crkvu onda si loša osoba koja mora poraditi na sebi. eventualno ako ti ime nije velikohrvatsko, onda te puste na miru ali onda te gledaju da si onaj...njihov. njihovi i naši? tko se unutar jedne države ima pravo dijeliti na njihove i naše?? Još ti i savjetuju da se slučajno ne udaš za nekog njihovog jer kako biste se slagali po pitanju vjere. Ma serem vam ja na tu vašu imaginarnu licemjernu vjeru, nisam vjernik i nikad neću bit, pustite me više s tim na miru. Ja sam osoba bez vjere i bez nacionalnosti, ja sam stanovnik svijeta i želim da me se tako gleda, a onda da me se procjenjuje po mojim ostalim kvalitetama, a ne po vjeri, nacionalnosti, završenoj školi itd. Znam da nisam ni ja savršena, nije ni moja tolerancija nekad na najvišoj razini koliko god se trudila (evo, upravo čitam neku temu na internetu 'moj sin je gay' i mislim si, ako jednog dana budem imala dijete, ne bih da bude gay jer nikad nece biti sretno,svi će ga cijeli život gledti ispod oka i diskriminirat, možda i ubit zbog toga. možda sam i ja zbog toga netolerantna jer reći će netko - nema ništa loše u tome ako si gay. o ima. nikad ne možeš biti skroz sretan, uskraćuju ti se temeljna ljudska prava i gledaš da li ćeš ostat živ ako na ulici poljubiš curu/dečka. i onda mi netko kaže:ali hrvati su takav narod. e pa ja pripadnik naroda koji je toliko zatucan i primitivan ne želim biti). Zato mi je nekad bolje pobjeći u oblake, uvjeravati samu sebe da ću se jednom odseliti s ovog dragog nam Balkana gdje svi svih mrze, a ne zna se tko je gori. Znam da ću jednom pasti s oblaka, i da će vjerojatno boljeti, ali možda netko bude tu da mi podmetne madrac i ublaži pad :)
Post je objavljen 20.10.2011. u 10:05 sati.