Zivim u Italiji preko 20 godina, a nikada nisam bio juznije od Rima. Sramota! Uvijek sam si obecavao da cu posjetiti jug, ali na kraju je cesto preferenca isla putovanjima u inozemstvo. Uzbudljivije, ljudi su drukciji, moras pricati engleski, jednostavno se osjecas kao da nisi kod kuce, a meni se to dopada. Ipak ove godine sam odlucio posjetiti Napulj i okolicu. Upoznao sam puno napolitana i napolitanki (ma da li se kaze tako), manje i vise simpaticnih, kao sto je slucaj i sa drugim ljudima. Ali jedna je stvar upoznati ljude u Milano, a druga u njihovom prirodnom habitatu (ovo zvuci pomalo rasisticki, ali nije mi bila namjera). Pa kakav je Napulj?
Prvo, osjecao sam se kao u inozemstvu. Ako govore svojim narjecjem, ne shvacam nista, nula. Jezik koji samo ovlas podsjeca na talijanski. Uzmite u obzir da su oni dugo godina bili pod spanjolcima, a u jeziku, a bogami i u mentalitetu, se osjeca i arapski utjecaj. Ali jezik nije jedini razlog. Sidjem sa vlaka i izadjem sa zeljeznicke stanice. Prvi dojam: pa ja sam negdje u Africi. Ulice u susjedstvu su sve pune crnaca i uzasno prljave; tone papira i ostataka prehrambenih proizvoda po podu. Citali ste sigurno o problemima sa smecem u Napulju, ali to nije uzrok. Taj problem su rjesili i ostali dijelovi grada su relativno (podcrtavam rijec relativno) cisti, ali oko stanice pravi svinjac. I puno dijelova grada gdje prljavstina nije toliko izrazena ne ostavljaju uvijek najbolji dojam. Brojne se zgrade sa derutnim fasadama, skoro pa te je strah proci ispod da ti ne padne na glavu komad zbuke.
A tek trebate vidjeti promet. Svi su parkirani u dva, a ponekada i u tri reda. Ako prelazite na pjesackom prelazu nitko vam nece stati, cak niti ako je zasticen sa semaforom. Dobro pogledajte lijevo i desno, cak ako se radi i o jednosmjernoj ulici. Tamo kazu da je crveno svjetlo na semaforu samo jedan savjet. Prvo vecer sam otisao na veceru sa jedno starijom gospodjom, mamom jednog poznanika iz Milana. Ona je ovako definirala grad (priblizni prijevod sa dijalekta): Napulj je sav rasturen, ali je lijep. I moram reci da joj djelomicno moram dati za pravo. Uz sve neugodne i ruzne stvari koje se mogu vidjeti, nisam se lose osjecao.
U centru grada postoji jedna uska ulicica pretrpana suvenirima. Napolitani su poznati po praznovjerju i svi nose crveni rog koji nosi srecu, a prodaju se na svakom koraku. Na jednom standu su prodavali „atestirane“ rogove, koji sigurno nose srecu. Normalna cijena je 3 eura, dok su ovi kostali 5 eura. Masta im nema kraja, a znaju biti i izuzetno zabavni. Jedan dan sam za rucak usao u takozvani spanjolski kvart, gdje inace nije preporucljivo ulaziti jer je gnijezdo napuljskog kriminala. Preporucili su mi jedno gostionicu gdje se dobro jede. Kada sam dosao tamo, nasao sam na terasi jednu ekipu japanske televizije koja je snimala prilog o mjestu. Konobar je napravio takav spektakl da su se Japanci valjali od smijeha, a i ostali prisutni. Polomio je dva tanjura, bocu sa mineralnom vodom i bacio stol i dvije stolice na ulicu; sve za zabavu.
Objektivno, u Napulju se ne mozete dosadjivati. Ima doista puno mjesta koje jedan turista mora posjetiti. Uz to tamo rade najbolju pizzu na svijetu, ali isto tako i fantasticni espreso: prije sam uvijek govorio da je najbolja kava u Trstu, ali moram priznati da nije tako. A da ne govorimo i o njihovim famoznim pjesmama. Svi u Napulj!
Post je objavljen 19.10.2011. u 15:03 sati.