Pregled posta

Hrvatski kraljevi i kompleks manje vrijednosti

Odnosno kompleks manje vrijednosti je ono od čega boluju Hrvatski kraljevi (serijal) to jest njihov autor/i. Jer kako drugačije protumačiti potrebu da se, već u prvoj epizodi, jednog nebitnog provincijskog franačkog šerifa, kao što je recimo bio hrvatski dux Borna (titulu koju hrvatski povjesničari prevode kao knez, da joj napumpaju bitnost), po važnosti maltene izjednačuje sa franačkim carem Ludovikom Pobožnim, kojemu se ovaj hrvatski slugan/podanik kao vrhovnom zemaljskom gospodaru išao pokloniti. To je kao da nekog pukovničića koji salutira maršalu, rangovno izjednačujete sa maršalom, samo zato jer mu je salutirao.

Riječ je naravno o čistoj pseudopovijesti, iskrivljenom tumačenju, od čijeg poturanja doduše nisu imuni ni europski, ni svjetski kvazi-povjesničari, a pogotovo oni koji su se dočepali političkih funkcija, pa vlastitu struku koriste za skupljanje političkih poena i promicanje osobnih agendi.

Falsificiranjem i prostituiranjem povijesti zbog vlastitih interesa, bavili su se mnogi likovi od kada je svijeta i vijeka, još tamo od egipatskih faraona koji su na obeliske uklesavali pobjede koji su zapravo bili porazi, preko Rimljana i njihovih proskripcija, razbijanja lica na kipovima tj. političkih čistki, srpskih kosovskih mitova u kojima je poraz zloćudno transformiran u pobjedu, staljinističkih čistki i fotomontažnih brisanja svakog spomena nepoćudnih osoba, mitomanskih potraga pokojnog hrvatskog predsjednika za genetskim dokazom najstarijeg europskog naroda, američkog oružja za masovno uništenje u Iraku, bosanskih piramida, sve do recimo današnjeg ministra unutrašnjih poslova RH koji se jednokratno pred izbore opet igra kostima.
Tako da pod ovom kapom nebeskom zapravo ništa nije novo, osim tehnološkog napretka koji je modernizirao i proširio paletu medijskih sredstava, oruđa i mogućnosti kojima se to povijesno falsificiranje čini (na Balkanu posebice potpireno nacionalizmom).

To može biti vrlo slikovito i zanimljivo izvedeno, djelomice i poučno-popularno, kao u ovakvim pseudopovijesnim dokumentarcima, ali vrlo je bitno razlučivati povijesne činjenice - od nečijih želja da nešto budu povijesne činjenice.

Pa kao što Hrvati sigurno nisu naj-naj-najstariji europski narod (kajgod), niti genetski europski nadljudi (sačuvaj nas bože srpskog junaštva i hrvatske neoarijevštine), tako i prvi hrvatski knezovi nisu bili ništa više do lokalni upravitelji udaljenih istočnih franačkih pokrajina, mrvicu imućniji war lordovi, šerifi/poglavice/četovođe/vojvode koji su se istakli silom, i svojim većim posjedima i/ili pljačkom bili u mogućnosti financirati vlastitu četicu opremljenih ratnika/konjanika, odnosno privatnu vojsku koja im je osiguravala primat na određenom teritoriju.

Hrvatski knezovi, kao i ostali europski knezovi ranog srednjeg vijeka, bili su europska potčinjena sitnež, stiješnjena između dvaju carstava, Franačke na zapadu i jakog Bizanta na istoku, primorana izabrati stranu kojoj će služiti. Nema tu ni r od ravnopravnosti sa carevima, niti p od plemstva, koje je tek u nastanku. Riječ je o klasičnom podaništvu. Da se razumijemo, ni sam Karlo Veliki, prvi franački car, iako car - nije bio ništa rafiniraniji (ne treba gajiti iluzije). Bez obzira što je ujedinio rascjepkanu srednjovjekovnu Europu i pokrenuo europsku karolinšku renesansu - čovjek se jedva znao potpisati (ako i to). Sam je bio divljak, ali je bio svjestan bitnosti pismenosti, pa je to prepustio drugome (nepismen, ali dovoljno pametan da zna kako je nepismen). Ali on je bio najveći europski moćnik, najveća figura, dok su kulturu za njega zato odrađivali benediktinci.

Benediktinci kao što je recimo bio Cadfael. Od svih serija (igranih i dokumentarnih) koje su se bavile srednjim vijekom, serija Cadfael (po glavnom liku koji je benediktinac i travar) po meni je nekako najbliže dočarala duh (ako ne i izgled) tog zanimljivog i dalekog vremena. Šaka monaha, lokalni šerif sa nešto vojnika, siromašni seljani, kokoše, svinje, par komada krupnije stoke, nešto gospodarskih drvenih i slamom pokrivenih zgrada/koliba i kovačnica, zbijenih oko eventualno kamene spavaonice/bogomolje, sve skupa čine samostan/selo. Blatno mjestašce izgubljeno u nepreglednim europskim šumskim prostranstvima, krhko spojeno uskim izlokanim putevima (na kojima harače razbojnici) sa dalekim nepoznatim svijetom kojeg su smatrali ravnom pločom. Svijetom u kojemu se moćni gospodari i njima nepoznati vladari stalno izmjenjuju i međusobno ratuju, a sirotinja uvijek živi u strahu i drhti. Ratne skupine i samoprozvani knezovi/poglavice redovito naiđu tim šumskim putem, kada dođu obnoviti/popljačkati zalihe za novi ratni pohod. A povremeno vrag donese i kakvog dolutalog stranca iz egzotičnih krajeva sa onu stranu velike vode, koji nosi čudnovate vijesti o čudnovatom voću i čudnovatim zvijerima ili samo kakvu novu boleštinu koja će desetkovati selo. U međuvremenu se ljudi rađaju i umiru, ljube i mrze, raduju i tuguju, žive i preživljavaju.

To je naprosto srednji vijek. Nepismen, šaren, praznovjeran, brutalan, divalj, prljav, blatan i zarazan, okovan ledom i neznanjem. Bez ikakvih holivudskih iluzija o svili i kadifi, o djevama, vitezovima i njihovim atima, o plemenitim svijetlim carevima i uzornim kulturnim prinčevima i kneževima. Moš` mislit kako su bili plemeniti. Sve isti selje-belje koji su se vucarali naokolo pljačkajući i opijajući, sa malo kvalitetnijim obojanim komadom platna prebačenim preko plećke i naravno mačem obješenim oko pasa. A Conanov mač, to /svijetlo oružje u junaka/ (tj.vojna sila), je taj koji je činio razliku. Srednji vijek (kao i sve vijekove prije i poslije njega ) karakterizira - sila jačega. I ništa više.

I zašto se onda toga sramiti i nepostojećim pompozno dičiti? Kad nam je povijest svima ista? Zašto takozvani mali narodi uvijek moraju patiti od povijesne inačice kompleksa manje vrijednosti? Zašto se svraka ima potrebu kititi paunovim perjem? Zašto svaki poglavica baš nasilu želi biti car, svaki pukovnik general, a svaki general maršal? Zašto moćnici pate i groteskno/pretjerano upiru za tom lažnom veličinom, kao ona žaba koja je vidjela konja da se potkiva pa i sama digla nogu?

Sakrivanje grešaka i mana. Iskompleksirane, a slaveželjne osobnosti, koje se osjećaju manje vrijedno, pogotovo su nesigurne i osjetljive na ono što smatraju svojim greškama i manama, pa stalnim hvalisanjem pokušavaju impresionirati druge, kvalitetama, podrijetlom, ordenjem, titulama, koje mogu biti prave ili lažne. Pedigre kao kamuflaža umišljenim veličinama, kužite već.

Kompleksaši i nacionalisti redom ne shvaćaju, niti su sposobni shvatiti, da malih i velikih naroda nema, baš kao ni malih i velikih kultura, jer je svaki narod i svaka kultura potencijalno i velik/a i mali/a, baš po svojoj jedinstvenosti, baš po načinu na koji obogaćuje sliku svijeta. Malen možeš biti samo u svojim nepreboljenim kompleksima. Stvarno si malen ako si iskompleksiran da si malen, pa se stalno želiš dokazivati većim nego što jesi.

Pretjerivanje/preuveličavanje, kao i potcjenjivanje/umanjivanje, iskrivljuju stvarnu povijesnu sliku, a stvarna slika povijesti je onakva kakva povijest je – nepregledan niz ubijanja i rađanja, rađanja i ubijanja. Nikakva slava, čast i holivudski filmovi. Čast kao osobnu kategoriju iznose samo izuzetni pojedinci.

Što se produkcijskog dometa serije Hrvatski kraljevi tiče, riječ je opet o kaskanju za svjetskim trendovima i kopiranju svjetskih formi poluigranog-poludokumentarističkog stila većih televizijskih kuća (što smo recimo imali priliku vidjeti u onim fantastičnim serijalima o Bizantu, pa križarima isl.).

To je ajmo reći populistički i zabavan način prepričavanja povijesti, osmišljen da živopisnim prizorima privuče/zabavi daleko širi krug publike, nego na kakvim dosadnim školskim predavanjima. I u tome doista uspijeva. Počevši od recimo iznenađujuće nadahnute i duhovite uvodne špice sa okamenjenim hrvatskim kraljevima koji se bude, i u stilu braće Dalton rame uz rame krenu uvoditi red (oživljeni kipovi-odlična ideja, nisam sigurna kuže li autori njenu komičnu subverzivnost) preko ozbiljnog naratorskog glasa koji imputira autentičnost izrečenog, zatim 3D animacije (jedna slika govori tisuću riječi), do ´probranih` sveučilišnih profesora & stručnjaka koji u par rečenica kao potkrepljuju povijesnu sliku.

I to je sve ok, ništa ili nešto lošije od sličnih stranih produkcija - red priče red filma. Velim bravo za trud. Sve dok je zabavno i poučno - pozdravljam, odnosno pozdravljam točno do onog trenutka u kojem taj produkcijski i stilski falsifikat (kojem mogu zažmiriti da je produkcijski i stilski falsifikat) ne krene u falsificiranje povijesti i prestane biti poučan, a postane indoktrinacija. Jer to je ono opasno balkansko mitomanstvo na koje ne mogu zažmiriti.

Iako će se, sudeći po prvoj epizodi, većina ovog serijala svesti na usporen galop konja i poetično vijorenje rusih kosa na srednjovjekovnom povjetarcu. Za frizuru nema brige, na djelu je doslovce Svevremenski Taft, a što da vam velim


Post je objavljen 17.10.2011. u 19:01 sati.