Marketing
Ribafish na Zagreb Maratonu (fotoreportaža)
Dakle, zvalo me da dođem u Adidas školu trčanja.
Pa ja nisam mogo jer mi je bila taman u terminima kad sam s Rokom, a i mislio sam si – kaj će mene neko u četresdrugoj učit đipat.
Kad ono, jedan termin mi pasao, ja debel ko pola Čobankovića, i tako otišo na trening.
Da skratim, svidlo mi se, ljudi su veseli, sve ima glavu i rep, i tako sam nakon Smiletovog rođendana zbriso nakon samo tri pive i tri pite (Keti, kraljice!) i bio na Trgu u nedjelju u pol deset ujutro.
Naravno da nisam imao testisa za polumaraton od 21 kilometra, kao svi polaznici škole, ali za moje kapacitete, kvalitete i sposobnosti, i utrka građana od 5 km je bila zalogajčina.
Nažalost, po dobrom starom hrvatskom običaju, organizacija je bila katastrofalna.
-pet minuta prije starta rekli su nam krivo vrijeme starta
-bio je jedan zahod (gradski) za 7.000 ljudi
-nitko od organizatora nije mogao reć otkud se starta i gdje je cilj
-na startu je usred stampeda trebalo preskakat neke ograde koje nisu makli nakon starta profića
-trkači su se sudarali s prolaznicima, gazili su ih tramvaji i biciklisti
-nigdje zahoda ni vode za okrijepu (to mi rekoše profići)
-pred ciljem trke građana sam 15 minuta sajao u čepu i onako oznojen zaradio upalu vrata jer nisu predvidjeli da bi na cilj istovremeno moglo doći više od jednog natjecatelja
-na cilju su bili neki drčni mladi ljudi koji ti daju majicu veličine xs, a vide da sam multi s i malo više i onda ti je unatoč molbi ne žele zamijenit...
Dakle, što reći nego - klasični bandićizam – šerif da 500.000 građanskih kuna svom rodijaku da organizira trku, pa rodijak uzme sebi i za šerifovu kampanju pa da svom i šerifovom prijatelju 300.000, onda on za 200.000 nađe nekog da to odradi i na kraju građani za 10.000 kuna imaju besplatno trčanje, xs majicu, tri balona i razglas koji šteka.
I na istom krezumicu Tonsona koji na samom startu ori gene kamene nasred trga, valjda himna maratona?
Ali kako će lopovi u ovoj kifli uvijek biti na vlasti, i kako je lakše naviknut se nego nervirati, moram priznati da sam unatoč svemu – uživao.
Volim natjecanje i dokazivanje, a ovom sam si prilikom htio dokazati samo jedno - da mogu trčati pola sata bez stajanja.
I to po svom gradu, po ulicama po kojima plazim cliom ili eventualno kupujem odijelo za maturalac.
I sad još više volim svoj grad.
I još više cijenim svoje noge – koje su izdržale mali korak za čovjeka, ali veliki za Ribu!
Izvlačenje brojeva, Renči je izvukla bolji...
10.04 Zagrijavanje ćakulom
10.05 Start, ke gužva...
10.05.30. Osmijeh je još postojan
10.06 Prvi zamor - "Mirza, deder lakše, samo da poslikam!"
10.06.30 Jedna putna, zapesmo u gužvi
10.07 Jurišićeva, prvo izbjegavanje tračnica
10.08 Martićeva, već prestižemo sebi ravne
10.10 Bauerova, na uglu s Vlaškom prvi put bi htio doma jer teško dišem
10.11 Maksimirska, što brže trčimo, to je više dječurlije ispred nas. E sad, ili su oni varali, ili smo mi kasno krenuli sa starta, a krenuli smo kasno sa starta, ali mislio sam da ćemo biti među trkačima, a ne vrtićem.
10.15 Moj omiljeni PR je išao provjeriti profil najljepših nogara na stazi
10.18 Okretište prije MIOC-a, lakše se diše, mislio sam da neću moć ni ovo...
10.32 Za nazad su mi se zamaglile i cvike i mozak, i objektiv pa eto slike s cilja. Mirza mi pobjego u finišu
10.45 Veseli bubnjari udaraju, a mi se smrzavamo ko majmuni zbog loše organizacije - kod Mekgovnaldsa sam bio u 10.32, kroz cilj prošo u 10.47
Sad bi opet...
Enivej, pet kilometara istrčato, kondicija načeta, dobri ljudi upoznati...
Mislim da sam sfušo školu za ovu sezonu, ali sljedeće s ovog istog mjesta šaljem snikku polumaratona, ne zvao se ja Tarik!
Ajd pivili!
Post je objavljen 17.10.2011. u 07:45 sati.