oprosti
ja sam zla i luda
i ne mogu si pomoći
možda uvijek naglo uletim u odnose i onda vežem u čvor
sama sebe
pa se pogubim
oprosti
ja ne mogu biti mirna
i čekati kada ćeš doći
pa biti blaga i svoja svaki put kada odeš
jer mene svi odlasci uvijek vrate na početak negdje u prošlost
u davnu prošlost iglica i soli
pa peče negdje duboku u utrobi
oprosti ali
kao da nikad ni nisam izašla iz pješčanog labirinta koji su izgradili samo za mene
znam samo brojati zrnca
i kada bi me netko oslobodio ne bih se snašla
jer ipak moje ludilo je moje ludilo i ničije ne može biti slično
neki dan sam se probudila pored tebe a slika mene obrijane glave negdje u džungli bila je tako snažna da sam sva drhtala
kako da ti to objasnim
možda je to sve igra iza mojih očiju
ali ne mogu čekati savršen trenutak
da postanemo savršen par
ja u paru ne postojim
snovolovka koju si napravio za mene nije uspjela uhvatiti sve ružne snove
čak ih je produbila
njih nitko ne može uhvatiti
ne shvaćaš koliko duboka može biti moja tuga
ti koji nikad ne patiš
tuga zbog običnih stvari i svakog trzaja u plućima
koji se nikad neće smiriti
tko će uhvatiti moje nemire?
bojim se nitko nikad
a pročitala sam toliko sranja sa savjetima kako da smirim svoje misli
kako da slušam sama sebe
meni ništa ne pomaže
znam se samo smiriti u buci iza dimnih zavjesa u svom krevetu bez sunca i bez vode
a teško je raskinuti nešto naizgled tako savršeno baš mojoj mjeri kako sam oduvijek zamišljala
al pritom nikad nisam računala na sva svoja solarna polja
nečistu krv
i vrijeme
Post je objavljen 14.10.2011. u 14:15 sati.