
Šćućurena na svom oblaku,
od ljubičaste šećerne vate sačinjenom,
od čijeg slada bole zubi
gledam dolje na svijet.
U oku mi zeleni vers o cvijetu na livadi,
što prekrasan usamljen je među spaljenim travkama,
odustao, prepušten vjetru prati njihov tok.
I dok plutam, dotičem,
i ove ruke moje ruke više nisu.
Rasplinuše se, poput dima izgubiše,
prema sretnim licima sretnih prolaznika, duboko dolje.
Na usnama mi gorak okus pokvarenog nezadovoljstva,
u grlu mi glasan krik nerazumijevanja.
Šćućurena na svom premalenom oblaku,
od najmirisnijeg cvijeta sačinjenom,
što miris mu pretvara me u opijenog ljubavnika
gledam dolje na svijet.
U oku mi zeleni vers o junačkim podvizima,
tlapnje, želje, sanjanja.
Priča mu o ženi zelenih očiju,
što pogledom traže nešto što svojim bi nazvale,
zaključale u zeleni pogled zauvijek.
U nosnicama tek miris je trulog lišća, odlaženja.
Opijeni ljubavnici,
sretni prolaznici,
nesretni prolaznici.
Zaključani u zelenom pogledu.
Post je objavljen 13.10.2011. u 21:49 sati.