Priča o nekoliko žena koje žive u Arlington Parku, o njihovoj djeci, muževima, odnosima s roditeljima. Cijelom se priča vuče nit – trebala bih biti sretna, ali... Također, posebno je zanimljivo opisan odnos s djecom koja su nerijetko opisana kao kamen koji visi oko vrata. Također, svi su, kao, prijatelji, ali čim okreneš leđa krenu ogovaranja i zapravo nitko nije sretan s društvom u kojem je. Tipičan moderan način života.
CITATI:
'...ona je tri dana u tjednu drijemala u postprodukcijskoj mjesnoj tvrtki koja je dobivala mnogo dokumentaraca o životinjama u kojima je svijet prikazan kao da u njemu nikada nije živio nitko drugi osim lavova i pingvina i u kojima su neki neobičan oslonac po svoj prilici nalazili ljudi koji će lakše povjerovati da je zemlja krepka i čudesna, nego da je upravo njihovi plitki i skupi životi uništavaju. Ljudi za koje je radila bez problema bi zasniježili Kilimandžaro na koliko im već treba da obave snimanje.'
'Njezini su roditelji imali novu vilu u naselju u Portugalu, brektavi Volvov terenac i seosku kuću u Britaniji čija je okućnica bila natopljena otrovom protiv korova da na drveću nije bilo ptica pjevica. Mislili su da ništa ne uništavaju, nego da su dobar primjer, a ako ih netko kritizira, znači da je zavidan.'
Post je objavljen 12.10.2011. u 10:14 sati.