Marketing
Škontradura škure bure
Da se na samom početku razumimo - ovo u naslovu nije nikakva beštimja niti kletva iako za pravo reć, na prvi posluh možda i zvuči tako. Premda sam siguran da ove riči nećete čuti u niti jednoj od aktualnih kvazi-dalmatinskih sapunica s Montekićima i Kapuletićima, ne bi bilo loše objasnit šta je "cinik, pisnik i umitnik" tija reć. Dakle, škontradura nema veze s kontradom, još manje sa štradom, ali ima sa iznenadnom promjenom vremena, obično na gore. Škure u ovom slučaju nisu one škure koje zaklanjaju ponistre iza kojih se vazda skrivaju neke zlatokose djeve bajne, nego škuro znači - tamno, a buru fala Bogu, ne triba objašnjavat, svaka cura zna šta je bura!
Naši stari su znali govorit - čuvaj se škure bure i suvoga juga, ajde dobro, još su puno toga oni spominjali čega bi se sve tribalo čuvat, ali kako to već obično biva, mlado ludo - staro bez pameti, a istinu govoreći, od velikoga čuvanja i nema baš neke naročite slasti. Ako nešto loše čuvaš - brzo će ti se ucrvat, pa se ti misli...
Idemo sad probat ozbiljno...
Kao što je Heraklo, najveći junak antičke mitologije, tamo neke davne godine, svojom čudesnom snagom otvorio Gibraltarska vrata i tim činom spasio Mediteran da ne postane ustajala baruština već pravo more, tako je jedan drugi vrli junak, nama nažalost nepoznat, ali nema sumnje - naše gore list, razmaknuo puntu Marjana i puntu Čiova samo da bi drevne Kaštelane, koji su do tada bili Vlaji, učinio primorcima...
Da, ma sve je to divno i krasno, ali danas čitav svijet zna za Herkulove stupove (eno ih na španjolskoj zastavi) i Gibraltarska vrata, a za ovu našu domaću inačicu malo tko mari. Istine radi, Marjan je čašćen, slavljen i opjevan, ali nekim čudom, drugi stup koji čuva ulaz u Kaštelanski zaljev potpuna je nepoznanica, za njega nikad nije čula najmanje polovica zastupnika u skupštini glupanije Splitsko-Dalmatinske.
Što je posebno začuđujuće, prolaz između Marjana i Čiova uopće nema svoga imena, pa mislim braleeee, stvaaaaarno!
Premda sam već u nekoliko navrata upozoravao na diskriminaciju istočne punte Čiova, izgleda da me malo ko obadaje, pa ću u maniri pravog tovara zarevat još jednom - njaaaaaaaaaa...
Oukej, idem još jednom pokušat ozbiljno. Sad kad su konačno splasnule turističke gužve, idealno je vrijeme za jednu ugodnu vožnju od Trogira sjevernom stranom pseudo-otoka Čiova prema Slatinama pa čim se skotrljamo nizbrdicom u slatinski porat produžimo još malo dalje, uz more, sve do zadnjih kuća. Tu asfaltirani puteljak skreće uzbrdo i njime se može prošvercati još par kilometara na motorni pogon, ali je daleko ugodnije krenuti pješke sve do okretišta na kojem se račva put prema Gospi od Prizidnice.
Budući da smo tamo bili nedavno, ovoga ćemo puta na okretištu produžiti ravno prema istoku, širokim drumom što izlazi na most... (ne ne, to je ipak iz neke druge priče...)
Dakle, produžujemo još kilometar-dva prema punti Čiova širokim makadamskim putem koji je čak označen planinarskim markacijama WOW.
Ovo su prve markacije u povijesti Čiova, potez za svaku pohvalu!
Istina, markirana staza završava na jednom čudnovatom mjestu, na kojem putnik namjernik lako dođe u dilemu, dal' će naprijed, dal' će natrag. No, kako se ipak nalazimo na domaćem terenu, nismo se libili probijati kroz gustiš i ponovno spustiti na morsku obalu.
Tamo smo osjetili svu silinu škure bure, ali i njezinu blagodat. Kako se svi ti silni valovi razbijaju na oštrim škrapama i pršte u ariju ko atomi u CERN-u, zrak je prepun aerosola kojeg je prava milina udisati.
Na samoj istočnoj punti nalazi se i lanterna, ako nekog posebno zanima karakteristika - B Bl (2) 6s 9m 7M ili prevedeno - bijeli dvostruki bljesak svakih 6 sekundi, domet 7 nautičkih milja, dok se svjetlo lanterne nalazi 9 metara iznad površine mora...
Stijene u blizini lanterne pune su nekih neobičnih likova, a za stručnu potvrdu naših sumnji da se radi o okamenjenom korijenju nekih pradavnih biljaka, trebat ćemo mišljenje naše Sanje kojoj je geologija u malom prstu.
Istina, iznio sam još jednu teoriju, vezanu za erupciju vulkana Marianisa, ali za divno čudo, nisam naišao na neko posebno oduševljenje prisutnog slušateljstva...
No, na stranu sa teorijama praska, budući da se nismo željeli vraćati istom stazicom natrag, "opalili" smo jednom prečicom oštro uzbrdo.
Nakon stotinjak metara bauljanja kroz šumarak, pronašli smo pravi pravcati položaj vjerojatno iz Drugog svjetskog rata što je u meni trenutno probudilo zakržljale ratničke strasti.
Smjesta sam osnovao bitnicu obalnog topništva, izvukao iz ruksaka haubicu tipa PL-FZ 100 te zatim odabrao potencijalne ciljeve.
Prvi plotun sam ispalio prema bazenu na Zvončacu, a kao kolateralne žrtve "nastradali" su zvonik svetog Duje, ona karampana od Doma mladeži i dobar bokun Sućidra...
Drugu kanonadu sam usmjerio na područje gradske luke, Odjevni dom i Cukarin...
a treći borbeni komplet lansirao na šestu flotu "Jadrolinije" u Bračkom kanalu.
Potom sam se neko vrijeme pritajio kako ne bi nesmotreno odao svoj položaj da bi mi ubrzo na nišan došao, glavom i bradom - Sinbad moreplovac...
Ah, kakav je ovo slasan pogodak bio...
Kad mi je euforija zbog uspješnog foto-gađanja malo splasnula, počelo mi se vrzmati po glavi bezbroj pitanja, a tako malo odgovora. Obećao sam sebi da se neću više čuditi kako to da na ogromnom podučju od ne znam koliko kilometara kvadratnih, osim par skakavaca i nekoliko gušćerica ni danas nismo vidjeli niti jedno čovjekoliko čeljade. A prostor je savršen, tako blizu, uvjetno rečeno - civilizacije, a još uvijek sačuvan, ko stvoren za laganu jutarnju šetnju, taman toliko da se oslobodi kapacitet za slasni nedjeljni obiteljski ručak. Zbilja nemamo pojma šta imamo...
Post je objavljen 11.10.2011. u 08:00 sati.