U prvom jesenskom sutonu
stojim kraj željezničke stanice,
poput skitnice ili prosjaka,
tijela izgubljenog u prostoru,
duše izgubljene u vremenu,
ne čekajući nikog.
Samo vlakovi šumeći odlaze u daljine,
ne odnoseći moju tugu,
ne donoseći mi sreću,
ne vraćajući mi godine.
Da li ja to plačem
zbog plamička nade
koji mi još tinja u srcu,
ili zbog praznine koju osjećam,
svjesno prilazeći bolu i
ponovno oživljavajući sjećanja,
sjećanja koja nisu bila lijepa.
Davno je srušen jedan san,
san koji nikada nije mogao
postati idilična stvarnost,
zbog čega hrabro idem dalje,
vođenja tračkom svjetlosti
koju ipak nazirem na kraju
jesenjim lišćem pokrivene aleje.
(30. 09. 2011.)
Post je objavljen 08.10.2011. u 16:39 sati.