Marketing
Na Struge i Vaganski vrh (V.L.T. -4. dio)
Na putu prema skloništu Struge (1400m) ovo su neki od senzacionalnih vidika koji se otvaraju prema moru
Maslenički mostovi. Ovim prvim koji je na slici bliže prolazi autoput, a onim iza obična cesta prema Zadru
Nakon dugog i teškog uspona stazom preko kamena i sipara stiže se na ovaj proplanak nedaleko iznad kojeg je sklonište.
U blizini se pase konj.
U skloništu Struge stalno boravi netko od djelatnika NP Paklenica. Konj služi za transport hrane i opreme.
Evo samog objekta- sklonište Struge, mislim da je najviše pl. sklonište u Hrvatskoj, jedino ako ima neko na većoj visini na Dinari ali vjerojatno ne.
Genijalno zamišljene zavojite stube koje vode u potkrovlje skloništa gdje smo prenoćili
Evo konja ujutro u svojoj privatnoj nastambi.
U toku rata na Strugama je bilo još i više vojnih baraka. To je bilo važno logističko i opskrbno čvorište sa kojeg su se snabdijevali položaji koje je hrvatska vojska držala prema istoku tj. prema ličkim padinama Velebita.
Vrijedni djelatnici ove planinske ispostave (upoznali smo ih troje- Žutog, Maju i Zvonimira) održavaju i nešto što me posebno fasciniralo- Najviši vrt u Hrvatskoj!
Nastavili smo rano sljedećeg jutra jer nas je čekalo još oko 2 i pol sata uspona do Vaganskog vrha, a istog dana se trebalo spustiti sve do mora u Starigrad i uhvatiti bus za Zadar.
Putem do Vaganskog vrha prolazimo kraj jednog utvrđenog položaja iz ratnih vremena. Vrlo lijep dizajn kao što vidite strop je napravljen do drvenih klada koje su popločene plosnatim kamenjem.
Putem prema Vaganskom vrhu prolazimo kraj nečeg spektakularnog- Babino jezero, najviše jezero u Hrvatskoj -1598m, kao dubina ovog jezera spominje se oko 7m. Nažalost zbog nedostatka vremena nismo bilo u mogućnosti spustiti se sa staze dolje do samog jezera. Ova me je lokacija međutim toliko fascinirala da sa odlučio vratiti se ovdje nekom prilikom i ulogoriti se na obali jezera, možda na dan-dva.
Pogled prema Lici
Evo nas i na Vaganskom vrhu, najvišoj točci Velebita. Na slici slijeva nadesno- Srećko fotograf ekspedicije Velebit 2011, ja- gost ekspedicije i Tomislav organizator i vođa puta.
Dakle Vaganski vrh 1757m, drugi po visini od planinskih vrhova na koje sam se uspio uspeti do sada.
S vrha u raznim smjerovima
Kasnije je stiglo još nekoliko planinara stranih gostiju Česi i Slovenci mislim…
Nakon kraćeg odmora čekao nas je spust u kanjon Velike Paklenice. Odlučili smo se za spust smjerom preko Lipe staze. Oni među vama koji znaju što je to Lipa staza siguran sam da ste se sad malo osmjehnuli… Nakon tri i pol dana u planini taj strmi spust po siparima i podnevnom suncu bio je dosta naporan, iako se ide nizbrdo nema ni sekunde opuštanja, mišići su stalno napeti i mora se paziti na svaki korak jer kamenje i šljunak nonstop klize i prijete da će jadnog planinara otkoturati kao staru kantu stotinama metara u dubinu…
No dobro nekako smo se spustili do kanjona Paklenice. Dolje pak sasvim druga priča, horde turista i izletnika, ljudi s djecom koja skapavaju od dugog marša do planinarskog doma na kraju turističke šetnice kroz kanjon… penjači po stijenama sa svojom užadi itd, itd, etc... mir planine je već daleko iza nas. :-P
Par pogleda na stijene i kanjon V. Paklenice
Pješice smo se spustili sve dolje do Starigrada gdje smo zastali na kriglu Radle. To je lokalni tradicionalni napitak koji se spravlja od Sprite-a i piva. Nažalost bus za Zadar je polazio prije nego smo očekivali pa nije ostalo puno vremena za opuštanje jer sljedeći je vozio tek oko ponoći. Otišli smo u Zadar, a tamo smo kasnije te večeri uhvatili bus za Zagreb i to je onda bilo otprilike to.
U ljetnim mjesecima kad je vrijeme povoljno Velebit je jako lijepa planina za ugodno planinarenje.
Post je objavljen 08.10.2011. u 10:43 sati.