Marketing
(ne)raskidiva veza
Puše orkansko jugo, grad se opet crni od ugljena. A jučer je bio međunarodni dječji dan.
Što je sve majka spremna učiniti da bi spasila svoje dijete i što je sve majka spremna učiniti da bi očuvala život vlastitog djeteta. Platiti cijenu života, učiniti neučinivo, ponoviti Sofijin izbor, podnijeti užasnu žrtvu, čak ga i napustiti, odreći ga se? Svaka majka će bez oklijevanja reći da je za svoje dijete spremna dati i vlastiti život. I dala bi ga. Sjećam se jednog davnog razgovora u šarolikom društvancu, ne sjećam se više ni koji je povod bio, no nekako se nadošlo i na ovu temu gdje je jedna od djevojaka izrekla, više spontanom emocijom nego promišljanjem, da bi majka ako joj dijete umire od gladi prodala i sebe da ga nahrani, na što se jedan mladić gotovo zgađeno trznuo i rekao joj da šuti jer su to gluposti koje nitko normalan ne bi izgovorio, a kamoli učinio. Slušajući ga pomislih – ne znaš ti što je majka hrabrost, čemu gnušanje, zašto podcjenjuješ ljudski očaj i majčinsku sebežrtvu, još si mlad, pričekaj, odrast ćeš, jednom biti ćeš otac, vidjet ćeš. Danas kad jest otac, sjetim ga se i pitam se - je li ublažio svoje stavove, što bi on danas bio spreman učiniti za vlastitu djecu, što bi on danas smatrao učinljivim. Ili mu je to jednako nezamislivo, jednako neprihvatljivo, jednako gadljivo kao nekada?
Čovjek s vremenom uvidi da život u svojoj nepredvidivoj okrutnosti i nevjerojatnim obratima često lomi kičmu i najprincipijelnijima. A roditelj se tada zbog spasa vlastita potomstva nađe u situaciji zgaziti sve svoje moralne zakone. Dati svoj život nekada je, koliko god to okrutno zvučalo, najveća, ali i naj-posljednja žrtva. Jer poslije smrti više nema promišljanja. Promišljaju samo oni koji preostaju, oni koji s počinjenim izborom moraju živjeti.
Prije koji dan dirnula me priča o mladom čovjeku i njegovoj sestri koji su nakon 32 godine života u Americi uspjeli pronaći svoju biološku majku u Vijetnamu. Tih je dana u Saigonu vladao kaos, pred sam pad grada Amerikanci su panično bježali pred Vietkongom i u zadnje avione ukrcavali djecu iz miješanih veza (američkih vojnika i lokalnih djevojaka), jer su se bojali osvete. Očajne mlade majke ponesene strahom, brigom i sveopćom histerijom ukrcavale su svoju djecu na američke avione da ih spase, bez znanja gdje ti avioni uopće idu i kako će se i kada s njima opet vidjeti. Jedan od tih aviona se srušio, a ova je majka mislila da su njena djeca poginula. Sva su djeca odvedena u razne udomiteljske obitelji širom svijeta i posvojena. Tada sedmogodišnji dječak i njegova sestra su, iako odrasli i odgojeni u Americi, cijeli život tražili svoju biološku majku i naposlijetku je nakon 32 godine pronašli. Ovaj sada odrasli čovjek veli da se u susretu sa svojom majkom ponovo osjećao kao izgubljeni sedmogodišnji dječačić, dječačić koji je napokon našao poznato lice svoje majke.
Tražili su majku, otac se ne spominje. Ta koliko je samo bolno krhka ta (ne)raskidiva veza između roditelja i djeteta.
U jednom kratkom i potresnom video-isječku koji kruži portalima (toliko uznemirujućem da ga zapadnjački um odbacuje, jer grozotom nalikuje na kakav loš snuff-film), snimatelji i humanitarci ulaze u pusto afričko selo gdje dvoje potpuno izgladnjele i napuštene djece doslovce umire pred očima kamere. Punašnu bjelkinju koja potreseno jeca pridržavaju sa obje strane da ne padne, dok snimatelj na tlu zumira žive dječje kosture nad kojima reporter (ili humanitarac) objašnjava situaciju. Sve u toj snimci je toliko krivo, toliko pogrešno, toliko neizrecivo užasno, toliko izopačeno, da um zapadnjačkog čovjeka naviknutog na komoditet odbija vjerovati u to što očima vidi, da odbija vjerovati u postojanje takvog neizrecivog užasa osim na filmu - ´to su gluposti koje nitko normalan ne bi izgovorio/svjedočio, a kamoli učinio/povjerovao.` Zašto bi to bilo toliko nezamislivo?
U jednakoj su mjeri mnogi za vrijeme II.svjetskog rata i poslije njega, zbog nesposobnosti nošenja sa spoznajom takvog (do tada) sa ničim mjerljivog užasa, odbijali vjerovati u nacistički plan ´konačnog rješenja` i postojanje peći u kojima su masovno spaljivani ljudi. Odbijali su vjerovati čak i poslije otkrića koncentracijskih logora, pa čak i poslije predočenih fotografija, filmova i žurnala. Suočen sa nemjerljivim užasom, um se u samozaštiti, u bijegu od boli, često zatvara. Nije dobro kad takav i ostane. Zatvaranje očiju pred užasom neće učiniti da užas nestane.
Prekjučer je na apel UNICEFa održan humanitarni koncert u Splitu za napaćenu djecu Roga Afrike, jer nakon višegodišnjih suša, građanskih ratova i svih mogućih užasa, djeca opet umiru od gladi. Opet preko ekrana gledamo iste slike kosturolikih beba ogromnih očiju i slušamo iste apele kao i prije 30ak godina za djecu Biafre. Opet isto licemjerje zapadnog svijeta koje se tovi na račun te sirotinje i preko otvorenih rana lijepi flastere. A majke su nemoćne, potpuno nemoćne dok im djeca prekrivena oblakom muha umiru u naručju. Tko uopće sumnja da bi te majke učinile sve da spase svoju djecu, ali one nemaju načina da ih spase.
Tisuće židovskih obitelji iz Poljske, Češke, Slovačke, Austrije i Njemačke svoju su djecu pred sam početak II.svjetskog rata ukrcale na vlak i Kindertransportom poslale na put preko cijele Europe u Englesku da ih sklone od nacista. Većina te siročadi više nikada nije vidjela svoje pobijene roditelje. Kada su rakete V-1 svakodnevno padale na London i pretvarale ga u pepeo, londonske su majke svoju djecu vlakovima slale na selo, nepoznatim obiteljima na skrb, daleko od sebe, ne znajući hoće li i same preživjeti, da barem spase djecu ako ne i sebe. Sa perona su im mahale bijelim rupčićima i skrivale suze. U potresnom izraelsko-francuskom filmu "Idi, živi i postani" kojeg je nedavno emitirala i domaća televizija, vrlo je dirljivo kroz prizmu napuštenog djeteta opisana izraelska „Operacija Mojsije“ (´80te) i sudbina etiopskih Židova, koji su u bijegu od gladi preseljeni u Izrael, te kao pripadnici crne rase bili izloženi strašnom šikaniranju domaćeg stanovništva. U ovom filmu jedna afrička majka kršćanka svoje jedino preživjelo dijete podvaljuje u transport kao židovsko i šalje ga u Izrael u nepoznato, ona ne plače, suze su joj usahnule, nema ni rupčića da bi njim mahala, ostao je samo očaj, odriče ga se da mu spasi život - idi, živi i postani.
I što je sve majka/roditelj spremna učiniti da bi spasila svoje dijete. Velim vam, u očaju bezizlazne situacije, spremna je učiniti sve. Ali nekada ni to sve nažalost nije dovoljno.
Post je objavljen 07.10.2011. u 15:30 sati.