Ne volim baš ove jutarnje postove, jer uvijek napišem neku ludost, ali opet, obzirom na frekvenciju u kojoj nekako vibriram u zadnje vrijeme apsolutno je nebitno, jer je velika vjerojatnost da će sva slova pootpadat s ekrana. Krenuo sam sinoć pisati, pa sam prekinuo upis, a ono što sam napisao htio sam začiniti nekakvim spotom, ali ni jedan mi se nije učinio baš prikladnim. Sinoć sam demolirao jedan frižider, ne zato što sam htio, nego ne znam zašto, možda bih se trebao zaposliti kao drvosječa i rušiti drveće tako da samo stanem pored i dotaknem i stablo bi puklo, da ne spominjem uštedu na osnovnim sredstvima. Ma pretjerujem, ali stvarno sam u nekom blesavom raspoloženju.
Neki dan sam se trebao prijaviti ovdje da nisam ostvario cilj, 104 kilograma žive vage, nego je bilo više, jer sam prošli tjedan, a bome i ovaj pretjerano žderao, ali nisam. Ono, nisam im'o di lokat, pa sam žder'o. Nije da nisam im'o, ima birtija kol'ko hoćeš, ali bojim se da bi vrata otpala da sam u koju uš'o....napisao sam tu hrpu nekih pravila, koja su, ono, ok, ali treba se toga držati, ali ako ćeš se držati svojih pravila, onda moraš biti u najmanju ruku bezobrazan ili vrlo elegantan da se tih pravila možeš i držati....najbolje je bit pustinjak, sjest pod neku šljivu i glumit nirvanu. Ne mogu ja biti pustinjak, isto kao što se ne mogu keriti svaki dan, jer nisu svi dani za kerenje, iako mi svaki dan dođe da naherim šešir i odem u prvi bircuz, pa naručim sve po redu. Ali ne mogu si to priuštiti, jer imam obaveza i moram se ujutro ustati, iako je bolje bit razvaljen i ne mislit o ničemu. I tako od kerenje dođeš do spoznaje kako si mal, sitan, to što gabaritima podsjećam na čovjekolikog majmuna, bundolo, nema veze, nego u odnosu na cijeli svijet koji živi okolo, na sva čuda koja nikada nećeš vidjeti, niti im se približiti. Sad zvučim kao megaloman, ali čuda ima u životu svakog čovjeka, svaki dan, samo je pitanje koliko ih tko vidi i cijeni....i mislim da svako može bit čarobnjak, ne treba vaditi zeca iz šešira, ali otići u šumu, uloviti zekana i staviti ga u pac, to je već vrla čarolija. Sve dalje ovisi o osobnostima i sklonostima, hoćeš li ići u šumu u lov na zekana ili ćeš ići nekim drugim poslom, nebitno, bitno je samo da imaš neki smisao i da budeš koliko toliko koristan. Jesam, mal sam i sitan, nit sam nešto stvorio, nit sam nešto zaradio, niti zaslužujem nekakvu ocjenu po nekim životnim standardima, a evo trkeljam tu nešto o životu i čarolijama koje može otkriti ako se malo potrudiš. Neki dan sam čitao nekakav članak o sigurnosti, kako je Muhamed Ali bio najjači jer je vjerovao da je najjači i kako u životu loše prolaze oni koji sebe i svoje mogućnosti realno procjenjuju. Mislim da se sigurnost gradi, nekim svojim životnim stilom, stavom, ponašanjem. I nekakvim materijalnim dobrima koja si stekao, moram to priznati, iako to nisam smatrao bitnim i nisam ništa stekao, sve što god sam ikada u životu zaradio sam protrajb'o, boli me ova rečenica, točno osjećam kako se horizonti sužavaju i kako postajem još sitniji i manji, ali to je realnost i tako treba razmišljati. I što sada da napravim, da sjedim u kući i da počnem gurat pare u čarapu....ma nije mi žao ni lipe, možda malo nekog sportskog dvosjeda, ali koji će mi to klinac......još nisam vidio polarnu svjetlost, ni veliki koraljni greben ili zapio u nekom rudniku dragulja na kraju svijeta....
evo jedna s jednog gradilišta down under
Post je objavljen 07.10.2011. u 05:04 sati.