... Baš se nešto pozdravljamo posljednji put zadnje vrijeme, što u osobnom, što u javnom krugu. I pročitavši danas govor pok. Stevea Jobsa diplomantima na Standfordskom sveučilištu (jako mi je zgodno da je u objavljenom tekstu hrvatski prijevod za "agent" upravo riječ "agent", iako ću biti bahata pa ću izjaviti da mislim da je autor ipak možda mislio na "agens" :-), ali svaka čast prevoditelju, mora da je Ivirova škola:-)) i potaknuta još jednim posljednjim pozdravom koji prošli tjedan uputismo mnogi meni dragoj osobi iz osobnog kruga, pomislih da bi bilo dobro da se ja onako posljednji put pozdravim ovako javno. Jer, nikad se ne zna. Možda ne preživim do rođendana. Bez panike, nisam u panici i dobro sam. Zaista. Čak iznenađujuće dobro.
I kao uvijek, zašto da svoj pozdrav izrazim nemuštim riječima kad ima ljudi koji su tako očaravajuće oslikali sva stanja, znana i neznana, ali svakako barem naslućena. I kad se već svi zapravo volimo posljednji put pozdraviti onako kako mislimo da bi trebalo, tako ću se i ja poslužiti divnim nizom slika meni najdraže poetske osobnosti, koji mi se, iako ne znam zašto, čini tako prigodnim, iako ih na tu temu ima još mnogo, jednako lijepih i prispodobivih. Rukovodila sam se metodom prvo-pa-muško ili prvo-pronađeno, možda i intuicijom, kako to kaže Jobs.
Because I could not stop for Death,
He kindly stopped for me;
The carriage held but just ourselves
And Immortality.
We slowly drove, he knew no haste,
And I had put away
My labor, and my leisure too,
For his civility.
We passed the school, where children strove
At recess, in the ring;
We passed the fields of gazing grain,
We passed the setting sun.
Or rather, he passed us;
The dews grew quivering and chill,
For only gossamer my gown,
My tippet only tulle.
We paused before a house that seemed
A swelling of the ground;
The roof was scarcely visible,
The cornice but a mound.
Since then 'tis centuries, and yet each
Feels shorter than the day
I first surmised the horses' heads
Were toward eternity.
Emily Dickinson
A bojim se jer osjećam da tek dolazi vrijeme velike boli i bojim se svog trajanja do trenutka kad će duhom prevladati, ali ipak nikada zavladati osjećaj službenosti ("After great pain a formal feeling comes...", E. Dickinson također), već samo se nagomilavati u ovoj životnoj dobi kad posljednjim pozdravima polako postaju načičkani naši osobni kalendari.
A preživim li do rođendana, bit će onako kako reče Prodigal Mum: dvaput je dvaput:-).
Srećom, nema bojazni glede autorskih prava jer je Mr. Death Ms. Dickinson posjetio prije više od stotinu godina. Osim ako se od vremena mog saznanja o tome nije nešto promijenilo.
Post je objavljen 06.10.2011. u 16:20 sati.