(1989.)
riječi ponovo prolaze kraj mene
stare slike postaju vrijedne
gledam ih kako su ispijene
vremenom koje u sebi život krije
sve misli mi kruže u glavi
stisnute u tako malenom prostoru
vani opet netko sunce slavi
a meni je uvijek magla na prozoru
teško je pronaći njen glas
u ovoj džungli velikog grada
tu kao da nikada nije bilo nas
samo smo kap isušenog vodopada
a da sam znao bolje sad ne bih ovdje bio
ne bih se opijao u ime lažne sreće
već bih sa njom negdje tiho snio
mada bi znali da san ostvariti se neće
ljubio bih joj usne do sna pa i dalje
svemir bi dijelili pun tmine i sjaja
tražeći smisao koji nebo nam šalje
i u svemu bi bili samo ona i ja
praznina me podsjeća na novu prazninu
bol me vraća u davnu sreću sa njom
kao da me kažnjava jer sam se okrenuo k vinu
kada sam od naše sreće napravio lom
kažu da sve se plaća
a moja duša ipak ne želi zaboraviti
kažu da sve se vraća
možda, ali ne i izgubljene ljubavi
Post je objavljen 06.10.2011. u 09:24 sati.