U postu od 27.7. prošle godine pisala sam o eventualnoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, uspoređujući njihove numerološke podatke međusobno, ali i u odnosu na glavne brojeve Hrvatske. Između ostalog, napisala sam i ovo:
„Što me nagnalo da ponovo pišem o potrebi temeljite reorganizacije ustroja i načina političkog djelovanja kod nas?
Razlozi su slični ili isti kao i kod većine političkih komentatora u našim medijima koji pišu o ovoj temi – ova razina političkog znanja, političke kulture, društvene odgovornosti političara, nivo njihove osobne kulture i obrazovanja za posao koji rade su takvi da se običnom, poštenom, jednostavnom čovjeku više ne da živjeti u vlastitoj domovini, ne zna koje vrijednosti da uči djecu jer je življenje i Božjih zapovijedi i univerzalnih etičkih načela postalo kontraproduktivno.
Mi smo jako mala država, malo nas je, a za optimalno funkcioniranje države treba dosta kompetentnih ljudi – i zaista je potpuno neshvatljivo da, u ovako objektivno teškim vremenima, jedna politička stranka procjenjuje da im se ne isplati sudjelovati u vlasti i pomoći svima, pa tako i svojim glasačima, da lakše prebrode ovo razdoblje, jer misle da će na taj način bolje proći na izborima. Zbog čega čelnici te i sličnih stranaka misle da ih glasači ne bi na sljedećim izborima upravo za takvo patriotski odgovorno ponašanje, nagradili?“
Zašto opet pišem o koaliciji?
Zbog toga jer se u medijima premalo naglašava, premalo ili uopće ne upozorava na posljedice duboke podijeljenosti hrvatskog društva na „desne“ i „lijeve“, „crvene „ i „crne“.
Jednostavno mi nije jasno kako ljudi, kao što su na primjer sveučilišni profesori humanističkih studija, akademici, Matica Hrvatska kao institucija, politički komentatori i slični tako neangažirano problematiziraju najveći problem ove države - osobno mislim da je za budućnost ovih prostora to puno veći problem od trenutne ekonomske krize.
Pokazatelj te velike unutrašnje podijeljenosti je i nespremnost da se za rješavanje teških problema ne angažira sve vrijedno i sposobno u zemlji. Umjesto toga okreću se, i jedni i drugi, traženju saveznika u raznim međunarodnim institucijama i pojedincima uz obvezno denunciranje, prostačko ogovaranje onih drugih, sramoteći na taj način i sebe, ali i sve nas. I pokazujući na taj način da su sami sebi najvažniji, najvrijedniji, a da im domoljublje i interesi svih drugih koji s njima žive u istoj zemlji nisu prvi pokretač za bavljenje politikom. Svima koji misle da je svugdje isto samo će spomenuti primjer Srbije.
Još nešto.
Ispada da su Marx i Engels bili u pravu tezom o prevazi klasnog interesa nad nacionalnim – samo se danas radi o klasnom interesu bogataša, i političara koje plaćaju da zastupaju njihove interese. To se itekako vidi i kod nas – nakon stvaranja države, domaćim novopečenim poduzetnicima i kapitalistima, i to svima – bez obzira na to kako su do svog bogatstva došli, postao je važan isključivo njihov profit, i oni su taj faktor koji inzistira, uz one koji su zaposleni u multinacionalnim kompanijama i međunarodnim institucijama, na ulasku u EU. Potpuno zaboravljajući na više nego specifičnu i delikatnu povijest ovih prostora – na Balkanu jesmo i ostat ćemo i to upravo toliko koliko će to biti u interesu EU.
A odgovor na pitanje koliko je u interesu EU da ostanemo dio neke „jugosfere“ u ovoj ili onoj ulozi još je jedan veliki dug onih u Hrvatskoj koji bi se MORALI osjećati obveznima takva pitanja ne samo promišljati, nego davati i neke odgovore . Nažalost, dojam je i da su vodeći intelektualci podijeljeni na isti način kao i društvo u cjelini - samo su zaista rijetki oni koji su se u stanju izdigniti iz te podijeljenosti – a njih se najmanje čuje i čita.
Predstojeći izbori su prilika da , ne da se nešto temeljitije promijeni – jer je to nemoguće ( svi koji očekuju neke velike promjene itekako će se razočarati) već da se među obnašateljima političke vlasti nađu neka nova lica s drugačijim shvaćanjem osobne i društvene odgovornosti, sa višim spoznajnim sposobnostima a time i većim sposobnostima za razumijevanje onoga što se u svijetu doista važno dešava . Samo takvi ljudi mogu biti inicijatori novog stila i sadržaja političkog djelovanja koji će u budućnosti donijeti dobrobit za državu u cjelini.
Nažalost, dosadašnji tijek izborne kampanje više je nego žalostan i ni po čemu se ne razlikuje od dosadašnjih. Zaista čudi koliko su ljudska taština, egocentrizam, nesposobnost da se uzdigne iz dnevnopolitičkih i osobnih odnosa praktički atomizirali tzv.“desne snage“. A meni osobno nije jasno što je to u programima Ljube Jurčića i HSLS-a toliko nespojivo i nepomirljivo da ne mogu zajedno izaći na izbore gdje bi zajednički sasvim sigurno polučili bolji rezultat, nego što će ovako kako idu sada.
Sam datum izbora puno više odgovara Jadranki Kosor osobno , nego HDZ-u i Hrvatskoj.
O tome više sljedeći put.
Post je objavljen 05.10.2011. u 16:50 sati.