Jučer je na ovom mjestu stajao užasan post. Valjda su demoni pokušali opet izaći iz svojih kaveza. Već stvarno nisam siguran što čekam s njima da ih već jednom ne ubijem i završim s tim. Problem je vjerojatno u tome što iskustvo govori da na svijetu nisu svi dobri i da se ne može svima vjerovati. Obično kada krenete ljudima pomagati sve dobro završi jer rijetko nađete nekog tko je toliko pokvaren da vas ide povrijediti kad vidi da mu iskreno pokušavate pomoći. Takvi ljudi vam mogu jedino uzimati energiju i uzimati vrijeme u kojem ste mogli napraviti nešto kreativnije i bolje. Ipak, mislim da se svako utrošeno vrijeme na pomoć čovjeku negdje računa i da će se sve vratiti kad tad. Ona mora najčešće dosta dugo pričekati, ali pravda je obično zadovoljena. Pitanje se doduše postavlja u trenutku kad ne pokušavate nikom pomoći jer onda nemate "zaštitu" dobrote oko sebe. Možete ju nositi u sebi i sjajiti prema van i drugim ljudima, ali onda najčešće stvarate ljubomoru u drugim srcima. Tek kada je vaš sjaj usmjeren na nekoga i kada taj netko zna da će ipak na kraju profitirati od toga, nitko vas neće pokušati zaustaviti ili blokirati ili povrijediti. Dobro, stvari nisu toliko crno-bijele, ali se na taj način najlakše opišu. Uvijek postoje varijacije i nikad nije postojao svijet u kojem je postojalo anđeosko dobro i radikalno zlo. Ono postoji u milijardu varijacija i nitko se ne može osuditi prije nego se dobro upozna. Za to treba vremena. Ponekad nemamo vremena. Ako smo iskreni sami sa sobom, nikad nećemo imati vremena da upoznamo pravu prirodu onih koje ponekad osuđujemo ili iznosimo iskaze o njima. Zaključak bi onda bio taj da nikad ne donosimo zaključke osim kad smo 100% sigurni i poznamo neku osobu. Čak i onda, nekad se znamo prevariti.
Mene više zanima što je s unutarnjim osjećajem, što je s intuicijom? Postoje ljudi koji s vremenom, treniranjem svoje svijesti i umirivanjem mentalnih aktivnosti, postanu sposobni procijeniti čovjeka na prvi, drugi pogled. Obično su te stvari jače i prisutnije kod osoba ženskog spola.
Dakle, demoni još nisu mrtvi jer postoji velika većina svijeta u kojem se još uvijek treba dokazivati. Demoni su nešto što prkosi i što je spremno rastrgati sve što stane na put. Oni ne biraju svoje žrtve. Kad su izvan kaveza, divljaju i ništa ih na ovom svijetu ne može zaustaviti da prestanu komadati žrtvu koju su si već našli-odnosno koja se našla na putu. Jedina mogućnost za njihov mir je smaknuti ih dok su u kavezu, ali to je prilično teško. Drugi način je uspavati ih, a to se može postići temeljnim radom na sebi. Kladim se da bi ih se moglo natjerati na neki način da i rade za osobu koja ih pušta. Za to nisam siguran, ali sam poprilično siguran da jednom kad čovjek otvori kavez više nema kontrolu nad njima. Subjekt se seli iz čovjeka i on postane jedan od demona. Njihov vođa koji tjera svoju podivljalu skupinu da rade što više štete mogu. Sam čovjek,čiji su demoni,je tada u nekakvom polusnu i čak i ako zna da ono što demoni rade u njegovoj koži nije dobro, ne može ih zaustaviti. Možda bi trebao čovjek posjedovati jači um, jaču volju, makar ne razumijem zašto bi takva osoba onda uopće puštala demone na slobodu. Zašto bi se mučila kad već ima moć i snagu uma da zaustavi otvaranje kaveza? Ono što običnog čovjeka (makar netko tko je svijestan postojanja svojih demona ne može baš biti nazvan običnim) tjera da dalje koristi demone i da ih ne uspava ili ubije je to što on za njih jest "gospodar". Tamni bog smrti koji upravlja svakim njihovim korakom i svakim njihovim postupkom. Kontrola i moć je ono što, dokazano, pali ljude već tisućljećima - barem od trenutka prijelaza na ovakav način života i na ovakvu civilizaciju. Blažena vremena kada je suradnja bila osnovni alat djelovanja, a ne moć i gaženje slabijih.
Zapravo, čovjek ni ne shvati kad izgubi kontrolu nad demonima. U prvi čas se čini da je sve "dobro" i da čovjek upravlja postupcima demona, ali kasnije oni preuzmu kontrolu i zapravo gospodar postaje rob. Rob svojih nagona jer na nagonima se oni hrane. Negativne emocije, nagoni i zlo koje čovjek ponekad skriva u sebi su njihovo gorivo. Dodatni problem je taj što su oni neka vrsta perpetuum mobilea. Jedno puštanje demona iz kaveza donosi još više goriva i tako u beskonačnost. Na kraju se čovjek nađe s povećanom količinom negativnosti, a na početku je želio baš suprotni efekt. Želio je olakšanje za sebe. Želio je samo mir. Samo na ovom "proizvodu" nije došlo upozorenje da se treba savjetovati s nekim prije korištenja. Ljudi su zanimljiva bića po tome što im je nekad lakše biti bilo što nego oni sami. Čovjek bi želio biti sve samo ne on sam. Od tud dolazi i pojam glume u čovjekovom životu. Kazališta, filmovi, razno razne scene su samo odavanje počasti "velikoj predstavi" koju nazivamo životom. Od malih nogu smo naučeni da glumimo. Naša osobnost, naši stavovi, razmišljanja, na kraju krajeva i naša odjeća; sve su to dijelovi koji čine našu ulogu. Nosimo "uniforme" jer su one prije svega funkcionalne. One određuju tko smo mi i što se može zahtijevati od nas."Uniforma" je ono što ljudima pomaže da nas raspoznaju u gomili. Tada znaju što mogu očekivati od nas i što bi mogli dobiti od nas. Za mene je suprotnost glumi čista istina. Teško je možda o njoj govoriti u svijetu u kojem se čini da je i najmanje djelo uvjetovano, ali ipak ona postoji. Ljudi su majstori glume, na kraju krajeva oni su učeni cijeli svoj život za dobru glumu i dobru predstavu. Svatko može glumiti, ali samo neki mogu biti iskreni. Postoje dvije vrste istine. Jednu ću nazvati pravom istinom, a drugu ću nazvati prividnom istinom.
Prividna istina
Opisati ću prvo prividnu istinu jer se ona lakše "postiže" i sveprisutna je. To je vrsta istine koju možete čuti svaki dan. Vrsta istine koja u sebi sadržava neku nezainteresiranost za samu istinu. Istina se ne govori zbog sebe same (ona nema svrhu sama u sebi) nego zbog nečeg drugog. Ona može biti i koristoljubiva istina. Prividna istina jednostavno ne postoji da bi zadovoljila pravdu i da bi suzbila iluziju nego je baš suprotno. Ona postoji da bi iluzionirala okolinu u kojoj je izgovorena. Može se postaviti odmah podpitanje: "Zašto onda takvo što ne nazivaš laž?" Ne nazivam takvo što laž jer kao prvo: laž isto tako ima svoju podjelu; drugo: laž se govori svijesno i ona je najčešće koristoljubiva, hvalisava ili protektivna. Paradigma "Istina i laž" (makar bi između njih dvoje prije trebala stajati disjunkcija nego konjunkcija) spadaju pod podjelu svijeta na crno-bijelo. Postoje mnogo suptilnije razine između istine i/ili laži. Istina i laž su suprotne strane, ali njihovi dodirujući podoblici (prividna istina - koristoljubiva, hvalisava i protektivna laž; s tim da je protektivna laž najsličnija prividnoj istini-koristoljubiva i hvalisava laž su već bliže čistoj laži/onoj koja ima u samoj sebi smisao/).
Ako se vratimo iluziji, čini se da ljudi koji govore prividnu istinu iluzioniraju ljude oko sebe. To nije do kraja točno. Oni iluzioniraju druge i oni se tako reći igraju s drugima (igrati se s nekim na taj način znači u svojoj glavi biti svijestan što se radi i planirati svoj slijedeći potez kako bi privid izvršio svoju funkciju-bio što vjerniji nečem što je vjerojatno i jako lako moguće), ali najviše su u iluziji sami. Oni još nisu pogledali u zrcalo i ne znaju tko su. Mogli bismo ih nazvati nedovršenima.
Prava istina
Prava istina je nešto najvrjednije nakon ljubavi što je ljudima poznato. Ona je zapravo nusprodukt ljubavi. Ljubavi prema svemiru, ljubavi prema Zemlji, ljubavi prema svim bićima i na kraju ljubavi prema samom sebi. Pravu istinu govore ljudi koji su dovršeni i koji su riješili svoje unutarnje probleme. Oni su uistinu najvjerniji i najbolji suputnici na putu kroz život. Prava istina je ona koja uništava iluziju i iluzija kraj nje ne može postojati. Iluzija ne može podnijeti pravu istinu. To je razlog zašto su ljudi koji govore pravu istinu prezreni od većine. Oni uništavaju njihove svjetove koji su građeni na nesigurnim temeljima. Ni jedna utvrda od laži nije dovoljno snažna da ju prava istina ne bi mogla srušiti. Prava istina dolazi kao potres-prvo se osjeća lagano drmanje tla pod nogama, a kasnije kad pogledamo pravoj istini u oči tlo pod nogama nestaje. Svaka stvarnost građena na iluziji ili laži ne može opstati uz pravu istinu.
Razlog zašto sam odlučio razložiti prividnu istinu od prave istine je taj što samo jedna od njih može uništiti demone. Samo protiv jedne istine oni nemaju šanse i oni će nestati. Još nisam empirijski provjerio taj dio, ali moja pretpostavka je da bi se nešto čudno moglo početi događati s demonima kad dođu u dodir s pravom istinom. Njima će početi rasti krila, njihova namrštena i zla lica će se konačno nasmijati i osloboditi mržnje. Oni će poletjeti i ne samo da više neće donositi zlo "gospodaru" nego će mu pomoći da poleti i da postane ono što mora postati. Postat će njegovi anđeli čuvari koji će ga uvijek sjećati na njegovu pobjedu nad samim sobom. "Gospodar" će postati sretan i oko njega će postojati samo sretna bića. Shvatit će da druga bića oko njega ne trebaju "gospodara" ili vladara, ne trebaju nikakvo dokazivanje ili natjecanje. Ona trebaju samo dobrog suputnika. Suputnika koji ima snage pogledati sam sebi u oči i reći: "Sad znam tko SMO."
"Prolilo se mnogo krvi i suza u životu ljudi. Jedni su uvijek bili pobjednici što je podrazumijevalo da neki drugi moraju biti poraženi. Gledao sam stoljeća i stoljeća rata i natjecanja i jedino što sam vidio kao plod toga je bila nesreća i tuga.
Nitko onda to nije znao, ali sada smo saznali. Uistinu, najveća pobjeda čovjekova nije nad drugima nego nad samim sobom."
Post je objavljen 04.10.2011. u 08:13 sati.