Noc je tiha,vruca ljetna... pola jedan iza ponoci... upravo sam zavrsila sa citanjem izvrsne knjige Ljubav mog zivota. Odlicna tema,radnja,lijepi opisi,a neki dijelovi su malko i tuzni. Knjiga izazove razmisljanje nakon citanja, a osjecanje tijekom. Radi se o mladoj zeni koja je izgubila voljenog muza u automobilskoj nesreci. Izaziva neke emocije koje je tesko iskazati rijecima,emocije koje se osjecaju i iskazuju samo srcem. Podsjeca kako je dragocjeno imati posebnu osobu kraj sebe. Koju,kad je pogledas,shvatis i znas da je ona ta s kojom/kojim zelis dijeliti citav zivot i sve ostalo,osoba koja te ispunjava u potpunosti,sa kojom ima sonaj predivan osjecaj pripadnosti,bez cijeg prelijepog andeoskog osmijeha,toplog dodira ruke,lijepe rijeci,zagrljaja,provodenja zajednickih trenutaka,zajednickih sala.smijanja,zezanja,zajednickog gledanja filma pod toplom dekom u hladnim danima,ili jendom rijecju,osjecaj potpunosti i srece,zbog svega toga,kad znas da je netko tu uvijek za tebe,tko ce te utjesiti,razveseliti,ciji miris zauvijek zelis osjecati..kad bez svega toga ne mozes zamisliti svoj zivot...tu njegovu/njenu cistu dusu i iskreno srce..i sve uspomene... Ovo govorim iz vlastitog iskustva. Oduvijek sam mastala o necem posebnom,a sada imam i vise od toga. Osobu ciji mi osmijeh i tople oci uvijek iznova dokazu da postoje andeli i da za pravu ljubav vrijedi cekati,boriti se i zivjeti. I da traje do vjecnosti... Neraskidive niti dvaju srca...
Post je objavljen 03.10.2011. u 13:13 sati.