(Novi post: "Izgledam li debelo u ovome?")
Ah, kakve su ovo bile lude tri godine. Drame, prekidi, sastanci, ljubakanja, zaruke, rastanci, avanture, upadi, ispadi, uspjesi, neuspjesi. Život poput vala koji ponire u mračne dubine pa izranja s veličanstvenom bijelom krijestom Bilo je to kao lepeza, sa svakim doživljajem u posebnoj korici, lijepo obojanoj i prepunoj poučnog iskustva. Dogodilo se spontano: negdje u tom raskalašenom razdoblju, ne znam točno kada, počeo sam se smatrati igračem. Zapravo, imam dobru ideju kada, ali o tome poslije.
Za poprilično ljudi je ovaj pojam nepoznat. Nogometni igrač? Ne. Igrač videoigara? A-a. Igrač lutrije ili kladionice? Moš' mislit. Kakav onda? Igrač u malo mračnijem smislu: smislu zavodnika ili popularno "galeba". Da, galeb onakav za kakvog su mame upozoravale da ga se treba čuvati. U obranu umjetnosti zavođenja, ona se odnosi na svih, čak i sretno oženjene: "pravi muškarac odabire zavoditi svaki dan - istu ženu!"
Ili se barem tako kaže. Većina nažalost ni ne zavodi ni odabire.
U stvarnosti imam nešto manje perja.
Što čini igrača? Slomljena srca iza sebe? Budući da već osjećam znatiželju o ovoj tabu temi, bilo ih je, i nije mi bilo drago zbog toga. I dan danas iskreno žalim za nekom koju sam povrijedio i nemam iluzija da je "tako moralo biti". No bezobzirnost nije nešto što čini igrača - istina, mnogi su takvi, a neki i nisu. "Iskoristi i odbaci (pump 'n' dump)" i "neka nakon što te upozna bude bolja nego prije" su dva suprotna kraja spektra. Hoće li netko u svoje zavođenje uključivati moral, osjećaje i ostale delikatne stvari je njegov osobni izbor, a ne neka zakon koji ga prisiljava na jedan ili drugi ekstrem. Zato što moć korumpira, ipak će težiti više mračnoj strani. To je opsežna tema koju ostavljam za par postova dalje.
Što ga onda definira? Kada bi se pitalo samo mene, rekao bi da igrača ne odlikuje toliko broj ili izbor žena koliko dva pristupa: pristup obilja, i analitički pristup. Pristup obilja je jednostavan: igrač strastveno voli zavođenje i njegove nagrade, ali ne ovisi o bilo kojoj pojedinačnoj ženi. Uvijek postoji "sljedeća" (naravno, hoće li on izabrati istu ili sljedeću je njegov osobni moralni izbor). Igrač i cijela njegova supkultura su čudne kategorije, omogućene ponajviše feminizmom.
Ideja da se ljudsko ponašanje klasificira u neke (česte) obrasce nije ništa novo i dolazi još iz starih civilizacija. Ideja da se ljudsko seksualno ponašanje klasificira je nešto novija, a ideja da se klasificiraju razlozi seksualnog odabira je još novija. Još novijom će vjerojatno i ostati: budući da je ovo područje tako osobno i eksplozivno, teško je provesti "politički korektno" istraživanje s dvostrukim uzorcima i svim tim ljepotama znanosti. Stoga je analitički pristup - proučavanje kako i zašto seksualna privlačnost i što sve živo i neživo može djelovati na nju - relativno rijedak, isto kao što je rijedak i broj igrača.
Koliko god se nekada činilo suprotno, tipični igrač nije kompjuter koji analizira poteze šahovskom preciznošću. Naprotiv, njegova tehnika potiče odatle - iz proučavanja i iskustva - ali je duboko internalizirana. Postoji mit o "rođenim zavodnicima", no to je besmislica - "rođeni zavodnici" su samo oni koji su kroz pozitivne društvene okolnosti i sreću razvili određene osobine koje ih danas čine privlačnim ženama.
Johanna Sebastiana Bacha se opravdano smatra muzičkim genijem, ali malo ljudi zna da potječe iz izrazito glazbeničke obitelji, da ga je otac od malena učio violini i čembalu, a svi njegovi ujaci su bili poznati glazbenici, od kojih ga je jedan već s 12 godina podučio orguljama. Nije li nam ta glazbena legenda privlačnija kada je on rođen s talentom, podarenim od samih bogova i sam na svome, nego kada je došao do toga kroz rani start, naporan rad i desetljeća odricanja?
Tko je mogao znati?
Većina ljudi se na stranicama moga bloga nađe pomalo šokiranom brutalnom iskrenošću. Nikada nisam ni obećao da ću pisati lako probavljive stvari o tome kako su žene s Venere, a muškarci s Marsa. Reakcije su raznolike, no uvijek snažne. Mislim da nema atributa kojim dosad nisam bio nazvan, od mladog do starog, od neiskusnog do preiskusnog, od idealističnog i ciničnog, okrutnog do mekanog, iskrenog do lažljivog i moralnog ili nemoralnog. Pisao sam o zavođenju nevezano za ljubav i dobio primjedbe da ne pišem o ljubavi, i pisao sam o ljubavi i dobio primjedbe da ljubav nije dovoljna. Huh. Teško je biti svaka persona koju ljudi projiciraju na tebe.
Bilo kako bilo, nakon popriličnog testiranja na vlastitoj koži odlučio sam se podijeliti neke uvide i savjete s javnošću. Jasno je da su se neke okolnosti promjenile, a čovjek se s njima promijenio vrlo slabo i našao zatečen u svijetu ljubakanja. Genetika kaska za kulturom. Budući da nismo ribe koje se ponekad uspiju u desetak generacija prilagoditi zagađenoj vodi, mnogi od nas su se iznenada našli na suhom: mnogo ljudi oba spola osjeća da nešto ne valja, no što je to?
Mnogo se priča o ljubavi i seksu, no malo tko ih objašnjava. Još gore, kada netko (pogotovo muško) traži savjet, često nailazi na podsmijeh što uopće pita nešto tako očito ili ima takve aspiracije. Upravo to je ono gdje sam pronašao vlastitu nišu. Nekim savjetima sam pomogao ljudima prebroditi krizu u vezi, dok sam nekima bio prisiljen iskreno reći da nemaju više šanse kod te osobe. Pisao sam i kako postati bolji zavodnik i kako se obraniti od bezobzirnih zavodnika. Sve u roku službe.
Davanje savjeta. Glamurozno.
Nije uvijek bilo tako. Sjećam se da sam još davno čitao nešto o čudnim tipovima koji proučavaju zavođenje. Pomalo geeky, činilo mi se, i preletio sam ideje i, iako zagolican, otpisao ih (pomoglo je što je puno ideja bilo očito smeće koje dobro zvuči na papiru ali nema veze sa stvarnošću, produkt raznih "zavodnika s tipkovnice" kojima je draže pohvaliti se s kime su spavali nego uživati u samom činu - zbog toga nećete ovdje naći više od privatnih aluzija i poneke inspirativne ali mršave pričice - digresija). Preselekcija? Demonstracija vrijednosti? Upadi? Jezik tijela? Kakvi drama testovi, kakvi Alfa i Beta, kakvi bakrači?
Sasvim logično, isprva sam otpisao sve to. Tko ne bi? No kako sam se u to doba osjećao nezadovoljno sobom, prepun nekih hirova i bijesova, i bio pomalo frustriran još beskorisnijim savjetima koje sam dobivao od medija i obitelji (čast iznimkama), odlučio sam neke stvari probati. Naposljetku, što se ima izgubiti? Motiviran tom mišlju, u nekim stvarima sam promijenio stav kako su savjeti govorili, i iznenadio se rezultatima. Štoviše, počeo sam se redefinirati, osjećati se samopouzdanije nego u mnogo godina prije.
Mislim da je moja prva indikacija da bi ti "luđaci" koje sam čitao mogli biti na tragu nečega kada sam jedne večeri s društvom otišao u disko i iskusio preselekciju - protiv svakog instinkta, ignorirao sam nedostižnu curu koja mi se neuzvraćeno sviđala i otišao plesati s drugima sve dok više to nije mogla podnijeti i zgrabila me sa strašću u očima. Bio je to početak jednog dugog i lijepog iskustva za kojim nimalo ne žalim.
Ironično je da nema ništa što će čovjeku brže otvoriti oči od uspjeha. Čovjek koji doživljava tragediju se povlači u sebe i racionalizira gubitke, prepoznatljiv po ogorčenim borbenim pokličima "svi muškarci su svinje" i "sve žene su kurve" ; čovjek koji uspije postaje ponovo radoznao i vitalan poput malog djeteta. Tako je bilo i sa mnom: počeo sam govoriti stvari za koje nisam nikada ni sanjao i ne samo da su prolazile, već su sjajile. Zavučen u ljušturu opreza, probao sam jednom stvari koje se prije nisam usuđivao, vidio da rade i eskalirao. Malo pomalo, u procesu je nastao nekakav sasvim drugi ja i osjetio sam se udobno u svojoj koži - slobodno.
U većini stvari, danas nisam znatno drukčiji nego prije par godina. I dalje radim u istoj struci, pišem poeziju, putujem i volontiram, imam ista politička stajališta i zabavljam se na jednake načine. Uistinu, na ulici, u trgovini ili u klubu, ne biste se osvrnuli za mnom. I tako je i bolje: kada dajem savjete, odgovaram prijašnjoj slici, a kada sam "u lovu" i iskušavam novu taktiku, sličniji sam prikazu dolje.
Post je objavljen 03.10.2011. u 07:45 sati.