Marketing
Kurbe Šplicani i Rašpini Trogirani
Nema tice do prasice, a ni ljubavi do one bratske, istina, kad se takva ljubav rasplamsa, koji put zna doć i do požara, a prevedeno na zemljopisne koordinate - ne postoji veća "ljubav" od one koju osjećamo za susjedno misto, bilo malo ili velo, uvik ti dođe na isto.
Zagreb kontra Splita, Split kontra Zagreba, Split kontra Zadra, Zadar kontra Šibenika, Žedno kontra Arbanije. Marina kontra Vinišća, Vinišća kontra Vinišća. Eh da, nisam falija, jerbo se u Vinišćima "vole" Gornjaci i Donjaci...
Manje je poznato da su Trogirani i Splićani tamo nekih davnih godina u 13. stoljeću čak i ratovali, i to mogu vam reć - skroz zaozbiljno! Uzroci svih ratova u balkanskim gudurama vazda su bile neke međe, a u ovom slučaju, kamen smutnje nalazio se, adakuće, neg' u Kaštelanskom polju.
Naravno, u današnje doba, ovakav sukob bija bi smišan, sadašnji Split može smazat čitav Trogir za marendu, ali uzimajući u obzir povijesne okolnosti valja priznat da je Trogir bija pravi i čuveni grad u vrime kad je Split figura ka obično vikendaško naselje!
E sad, zašto su se sukobili Splićani i Trogirani?
Možda se sjećate Bele četvrtoga, ugarskoga kralja koji je osim zemlje čardaša i tokajca dobio koncesiju i za Hrvatsku, onoga koji je benevolentno dijelio bule, kukuljice, darovnice i povlastice, i to skoro svima koji bi ga znali počastit slasnom večerom.
Tako su i Tatari saznali za velikodušnog Belu, pa su mu pohitali u susret, vjerojatno plamteći od želje da hrvatsko-ugarski kralj i njima uruči poneko odlikovanje poput Velereda kraljice Jelene Rozge sa zlatnim ekstenzijama.
No, siroti Bela očito nije shvatio tatarsku dobrohotnost u pravom smislu pa je bježao pred njihovim hordama sve do obale Jadranskog mora, a u doba kad nije bilo Dalmatine, priznat ćete, takav pothvat nije bio baš pisofkejk. Sav zadihan dojahao je pred zidine starog Trogira u kojemu je bio primljen i čašćen baš onako kako i zaslužuje jedan kralj.
Kako bi se odužio gostoljubivim Trogiranima, odlučio ih je bogato nagraditi pa im je poklonio Ostrog, Bihać i Sveti Vital, zemlje i posjede ispod Kozjaka.
Međutim, čim su Splićani saznali za Beline darove Trogiranima, popizdili su sto gradi pa su poručili: "Poala kralju, ne može to tako!"
U to vrime, kao i danas uostalom, katastarske izmjere nisu bile baš potpuno usklađene sa zemljišnikom, pa je došlo je do škandala neviđenih razmjera, Splićani su ispalili na živce, Trogirani se pravili blesavima, ka ono nije naš posal, nama je to Kralj da na dar, ae, inšoma, rič po rič, došlo je do prstiju!
I bome, ne samo do prstiju, vitlalo se tih godina i ladnim i vatrenim oružjem, Kaštelanski zaljev posta je poprište žestokih sukoba. Nakon dvi godine ratovanja, neuspješnih pregovora i pokušaja intervencije tadašnjeg UNPROFOR-a, konačno je 1244. godine sklopljen mir po kojem su se Splićani morali odreć posjeda Ostrog, kao i otoka Stipanske kod Maslinice na Šolti.
Po svemu sudeći, Trogirani su ovaj sporazum prihvatili kao pobjedu i u tu čast podigli crkvicu na obali mora i nazvali je romantičnim imenom - Gospa kraj mora..
Gospa kraj mora ili jednostavno - Gospica kako smo je navikli nazivati, smještena na rubu grada, izgrađena na temeljima negdašnje kapelice za eremite, u nekoliko je navrata dograđivana i evo, do današnjih dana ostala omiljeno mjesto Trogirana i na neki način emocionalni orijentir mnogih generacija. Ajmo napravit đir do Gospice - rečenica je koju sam kao čiovski mulac vrlo rado izgovarao, a pogotovo zbog toga što se dvadesetak koraka od Gospice nalazi Mali mul, kultno kupalište na kojem su proplivala skoro sva čiovska dica.
Stoljećima su u neposrednoj blizini Gospice rasli čempresi i borovi, sve do prije sedam godina, kad je "oluja svih oluja" poharala grad i to zamislite, upravo na blagdan svetog Ivana Trogirskog. Čime su se to Trogirani zamjerili svome nebeskome zaštitiniku i do dan-danas je ostao nerazjašnjen misterij. Istina, sumnja se na neke pojedince, ali čvrsti dokazi nikad nisu izašli na svjetlo dana.
A tko zna, možda je i nakon 860 godina od ljutog boja ostalo još nepodmirenih računa, jer istine radi moramo priznat da se još i danas Trogirani i Splićani znaju gledat nako... hm... kako bi to reka, štraloćavo.
Na svu sriću, nisu se više itali kalunima i mlatili buzdovanima, ali su guštali u šporkim ričima kojima bi častili jedni druge. Splićani su postali "kurbe Šplicani" i "Mandrili" a Trogirani "Blitvari" ili "Rašpini."
Izgleda da nije puno pomogao ni ovaj reljef iznad vrata crkvice sa uklesanim motivima upravo protiv protiv zlih jezika.
Ohohoo, i danas se petaju roge ispod traverše, i danas se zna zabeštimat i zabrontulat kako je svemu kriva ferata koja je osamsto i neke, od prijevoja kod Labina produžila prema "kurbama Šplicanima" umisto da je u Kaštel Starome zaokrenula prema Rašpinim Trogiranima kako je navodno bilo predviđeno.
Očito su i onda postojale teorije urote, ko bi reka da je ferata glavni razlog zašto je danas Split deset puta veći od Trogira... A ni kurbe Šplicani nisu ostajali dužni pa su u mnogim svojim djelima ka "Spliskome akvarelu" ili "Malome mistu" znali lipo oplest po Rašpinima. Ajde dobro, onaj Trogiranin iz drugog čina "Akvarela" još može proć iako je pravi imbećile, ali mnogi Trogirani nikad nisu Smoji oprostili onog lika šta je u Malome mistu trča s tukcima i pršutima za doturom Luiđijem i Rokom Prčem ne bi li iskamčija boračku penziju.
I sad zamislite kako je meni, ditetu iz mješanoga braka, od oca Splićanina i matere Trogirke bilo sve ove godine slušat sva ta štucigavanja i pribotunavanja, zapravo moga bi se tuć nogama u guzicu da se u ovim vrimenima nije rasplamsa stari sukob iz 14. stoljeća, jer za pravo reć - ne znam na koju bi stranu sta!
Post je objavljen 02.10.2011. u 09:03 sati.