Marketing
Haruki Murakami - Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta
Dok smo birali knjigu koju ćemo čitati prošli mjesec u Book clubu, ovo nije bio moj prvi izbor. No moram reći da mi je baš drago što je izabrana, jer ju sama od sebe vjerojatno nikada ne bih posudila i pročitala. Očekivala sam drukčiji kraj, ali knjiga mi je svejedno odlična.
Prva što sam učinila, dok sam još bila na prvom poglavlju, bilo je to da sam pomislila kako je to neki "kafkijanski" roman. I nisam se prevarila. Čak sam sada, pretražujući malo što ima na Internetu, pronašla kratak opis knjige koji kaže da je roman zadivljujući spoj cyber-punka i kafkijanske fantazije, modernog i mitskog, cool i poetičnog.
Sviđa mi se što se na početku ne shvaća odmah o koja se to dva svijeta radi pa sam imala dojam da čitam dvije paralelne priče. Kasnije mi je to postalo sumnjivo jer su se pojavljivale neke iste pojedinačnosti koje ni sam lik nije mogao objasniti odakle su mu poznate (npr. spajalice). A onda mi je postalo jasno da se jedan dio naslova, "Tvrdo kuhana zemlja čudesa", odnosi na "stvarni" svijet, a drugi, "Kraj svijeta", na "izmišljeni svijet".
U "stvarnom" sam se svijetu malo gubila, pogotovo u onom dijelu kada Profesor objašnjava kako je ugradio tri kruga u mozak, i taj "rat" među kalkutecima, semiotecima, INKovcima... Sve je to bilo zato što jednostavno ne baratam toliko tim nekim stručnim izrazima, a ni tehnologija me nikada nije previše zanimala pa mi je to bilo malo naporno čitati jer nisam mogla točno zamisliti o čemu se radi. No ono glavno sam shvatila.
Da se vratim svom razočaranju na kraju... Mislila sam da će lik uspjeti/htjeti pobjeći sa svojom sjenom i da će roman na taj način dobiti na zaokruženosti jer bi se samim tim lik probudio u "stvarnom" svijetu i nastavio živjeti normalno. Ovako je "stvarna" priča završila time što se lik isključio u svom autu uz zvuke Boba Dylana, a ona "izmišljena" ostala je otvorena.
Kad sam već spomenula Dylana, općenito mi se sviđa to što Murakami neprestano ubacuje neke sitnice iz popularne kulture, pa tako ima dijelova o filmovima, muzici... Nije ništa ubačeno na silu i to mu je veliki plus.
O likovima. Zanimljivo je to što nemaju imena. Ne sjećam se kada sam (i jesam li ikada) čitala knjigu u kojoj su imena likova Knjižničarka, Profesor, bucmasta djevojka i slično... Glavni me je lik oduševio. Tako je nekako hladan i ima takvu dozu humora da sam se stvarno smijala na nekim dijelovima. Evo, izdvojit ću samo jedan citat:
"Evo vam besplatan savjet", ponudi se Mali. "Svatko iznad trideset pete stvarno bi se trebao ostaviti pivopijskih navika. Pivo je za studente ili fizičke radnike. Od njega vam naraste trbuh. To vam uopće nije otmjeno."
Jak savjet. Popio sam pivo.
I da, čitajući knjigu, stalno sam se borila s time kako zamišljati likove. Nekako sam uzimala zdravo za gotovo da su likovi u knjigama koje čitam bijelci, a sad je odjednom trebalo zamišljati Japance. Trebalo mi je dosta dugo da se naviknem...
Post je objavljen 01.10.2011. u 11:18 sati.