Pregled posta

Origanokif, maslachakif, pershinkif... Je li tko uopće vidio lokalca u Chefu da duva kif?! (Dan 4, 28.09.2011., Chefchaouen)

Trčanje na zahod. Grčevi u stomaku. Temperatura. Glavobolja. Bol većine zglobova u tijelu. Tako bih mogao nekako najjednostavnije opisati moj cjelonoćni provod. Kada se sve smirilo, već je bilo negdje tri sata ujutro i tada sam odlučio da ipak neću biti u stanju u osam sjesti u bus, uz to još i lokalni, i tandrkati se četiri sata. Mlatnuo sam budilicu i odlučio pokušati odspavati dokad se spavati bude moglo. Ima i u podne bus za Chefchaouen.
Nakon tri dana stacionara opet sam na putu. Dok malo iza jedanaest posljednji put prelazim Grand Place, a sunce naravno već prži, teško je ne primijetiti osakaćene jadnike koji gmižu po trgu. Možda su ovdje bili i ranije, ali nisam ih primjećivao. Ipak, mislim da ih u ovakvom broju nije bilo posljednjih dana. Jedan ima atrofiranu ruku i duge prste smotane u pletenicu. Drugome na kraju atrofirane noge nedostaje stopalo. I gmižu po podu, na direktnom suncu, nema hlada.
Na autobusnom kolodvoru bez imalo problema u džep hitam kartu za Chefchaouen. Voyages Anis – to je ime prijevoznika. Volio bih reći da ću se samo toga sjećati o ovome busu, ali jebiga, u Maroku sam. U Maroku je sve živopisno pa tako i ovi lokalni busevi. Porodica limenih škripavaca koji su u većem dijelu zapadnog svijeta izašli iz mode prije tridesetak i više godina. Primjerice kod nas, ovakve oldtajmere, viđam jedino svaki put kada sa svojim turistima dođem na autobusni kolodvor u Šibeniku. Vidite, tamo je to mojim turistima velika atrakcija. Ovdje nitko se na to ne obazire toliko jer je svaki drugi bus u zemlji jedan ovakav škripavac. Svaka čast, trude se oko njih. Ovaj moj današnji peru tik pred polazak, ali uzalud vam trud perači. Stara koka ostaje stara koka, bez obzira koliko ona napravila liposukcije i fejs liftinga. Sveukupnom dojmu ne pridonosi nabolje ni onaj veliki kamen koji služi kao improvizirana kočnica iza kotača.
Malom od busa dajem torbu za gepek. Uvijek me iznenadi kako u ovim zemljama trećeg svijeta posao koji može obaviti jedna osoba, na kraju ih radi njih troje, četvero, petero... Tu je vozač busa. Zatim kondukter. I na kraju mali od busa kojemu je jedini posao da brine za prtljagu i daje u vožnji znak šoferu (to je najčešće u obliku pljeskanja) kada treba stati. Sva trojica zamazana, usmrđena, razbužane odjeće. Posebice ovaj posljednji. I, kako to uvijek nekako biva kod mene, gospa Fortuna je htjela da u vožnji taj mali od busa sjedne baš do mene.
«Ej, mali, jesi kad čuo za dezić?», došlo mi je da mu viknem. Sasvim sam siguran da me ni kurca ne bi razumio. Ali smislio sam ja i plan B. Zaustaviti bus, otvoriti svoju torbu u gepeku i pokloniti mu svoj stick. Strašno je koliko čovjek može razmišljati dok se četiri sata u tom limenom škripavcu tandrče u društvu skoro pedeset marokanskih rakuna i rakunki, a najveći od njih upravo sjedi pokraj tebe. Eh da.
Nakon nekoliko sati izmjenjivanja prazne, suncem popaljene zemlje i zelenih maslinika i smokava te kaktusa (čiji su plodovi ovdje delicija), pred Chefchaouenom počinju prvi borovi i nešto što bi se nategnuto moglo nazvati šumama. Borove dosad nisam viđao u Maroku.
Malo više od četiri sata kasnije napokon sam u Chefchaouenu, u planinama Rifa. Tek izlazim van, a već sam meta šefčauenskih komaraca. Ovaj gradić od nekih 45,000 stanovnika danas je jedno od turistički najposjećenijih mjesta Maroka. A gdje ima turista, tamo ima i komaraca. To je univerzalno u ovom svijetu. I dok tražim hotel, svakih dva metra zaustavljaju me nudeći smještaj, suvenire, mijenjanje novca i...kif. Haš. Marijuana. Sam Bog bi znao koliko sam varijanti čuo za travu u pet minuta hoda plavim gradom u potrazi za hotelom. Nekima odbijam pokretom ruke, druge pokušavam ignorirati. Ali komaraca je zaista puno.
Radije se koncentriram na natpise: Hotel Madrid, Hotel Barcelona, Pansion La Castellana, bańos, almacén... Francuskog ovdje nema. Čak se i u trgovinama govori nekakav piđin španjolski. Tada mi naglo došlo do mozga. Ja sam došao u nekadašnji španjolski Maroko. Između 1920. i 1956. godine veći dio sjevernog Maroka pripadao je Španjolskoj. Tako i Chefchaouen. Godine 1956. Maroko je dobio nezavisnost i Španjolci su se povukli (ostale su im u sjevernom Maroku da dana današnjeg samo enklave Ceuta i Melilla te nekoliko utvrda), ali za sobom su ostavili svoje natpise, svoj jezik, dosta i svoju arhitekturu. I čistoću. Chefchaouen je iznadprosječno čist za Maroko i, ukupno gledano, na kraju izgleda kao neki gradić južne Španjolske. Iznenađujuće je koliko su ovdje Španjolci ostavili svoga, a bili su tek nešto više od trideset godina.
Pronalazim minijaturnu, ali dražesnu i čistu, sobu u jednoj od autentičnih plavih kuća u starom dijelu Chefchaouena. Ispod prozora sve trešti iz CD shopa, ali nema veze – naglasak je na lokaciji i autentičnosti.
Navečer s Tihomirom u jednom od mnogobrojnih (i zapadnjački uniformiranih) restorana na glavnom trgu Plaza Uta el-Hammam komentiramo grad i njegove ljude. Prilaze nam bez prestanka kifovci. Ali postajemo pomalo imuni na njih. I na druge komarce.
No, kada je riječ o tom čuvenom kifu, svi ga nude, a nitko od lokalaca ga duva. Okladio bih se u svoj proljev da je taj kif jedno obično prodavanje magle naivnim turistima. Origanokif, maslachakif, pershinkif... Bilo bi predosadno u Maroku da je samo jedan jedini kif... Yeeeehaaaa!