Marketing
Trudbene usudnice
Što je zajedničko meni, babuškama, Severini i Beyonce? Dakako, osim zamamnih oblina? Odgovor se, kao i tako često kod mene, krije u trbuhu - nosimo mladunčad! Pecivo je u pećnici! Osim što to znači ogroman i za sada još nesaglediv zaokret u životu te nove fokuse, drugo stanje uvelike će utjecati i na uređivačku politiku ovog skromnog blogovlja. U ova tri mjeseca avanture u kuhinji dobile su novu dimenziju. Nije lako biti gravidna gurmanka prvo tromjesečje. Sad željno iščekujem mitsko zlatno razdoblje drugog tromjesečja i žderanja svega i svačega u gigantskim količinama koje ne izazivaju ni tračak grižnje savjesti. No sad još stojim (lažem, više ležim) u nekom međuprostoru. Pa ću se danas dotaknuti iz osobnog iskustva nekih šokantnijih pojava koje mogu zadesiti buduću majku sladokusku.
Prvo je nov i čudan odnos s hranom, a povezan s hormonskim ringišpilom i mučninama. Svijet mojih gastronomskih navika je uzdrman, ali na prilično neočekivan način. Klišeji trudnoće iz filmova i s televizije uglavnom se svode na grljenje WC-školjke, prehrambenu hirovitost i sporadičnu nekontroliranu želju za neobičnim namirnicama, poput kiselih krastavčića, parizera ili majoneze. Srećom, intimna druženja sa školjkom izostala su, a mučnine su prolazile dosta glatko i podnošljivo. Nova supermoć u obliku njuha lovačkog psa ima pozitivne, ali i mnogo više negativnih strana. Popis olfaktivnih senzacija koje izazivaju mrštenje i bljak naglo se proširio te su na njemu mnoge stvarčice koje bi inače izazivale zazubice, npr. aromatična vina, pečena riba, rogač. Od svega što mi se moglo zgaditi za jelo, ta je kleta sudba zadesila moje nekoć velike užitke - svježi paradajz, čokoladu te ribu i morske plodove. I to usred ljeta! Popis novih favorita vrlo je začudan, za moje standarde: čokolino, koji nisam jela 25 godina, džank u svako doba i u raznim inkarnacijama, a posebno hamburger i biftek-ficlek iz Pingvina, pašteta... Dokle će to, ne znam. U međuvremenu, paradajz sad barem mogu vidjeti iz daljine, iako još ne i okusiti ili pomirisati, a od ribe sam se pomirila samo s dimljenim lososom i pohanim oslićem. Još jedna posljedica novonastalog stanja i turbulentnog odnosa s hranom je i čest nedostatak volje, ljubavi i motiva za kuhanjem. Logično, pretpostavljam. Eto, svaki novi dan je gastronomska avantura, izlet u nepoznato, neizvjesnost. Jedan dan omiljeno jelo, drugi dan prezrena smrdljiva splačina. Zasad mi je prirast (prekrasan izraz iz trudničke knjižice) dosta slab, tek jedva kilu žive vage. Dakle, binge-eating još nije počeo, a vidjet ćemo kako će se tamagoči u meni ponašati ubuduće.
Naravno, počela su i razmišljanja o tome utječem li ja svojim sadašnjim preferencijama i postupcima na buduće prehrambene navike i ukus svog potomka. I ako da, kako li će to ispasti? Osim što će imati fetiš na čokolešnik. Prvi mjesec, dok sam još živjela u blaženom neznanju glede blaženog stanja, bila sam valjda najneodgovornija buduća majka i radila sve što je u trudničkim priručnicima na popisu strogo zabranjenog. Tako su se na moru dan za danom pile poveće količine vina isprekidane rakijicama, jele su se kamenice, tuna, sirova riba, nepasterizirani sirevi... Dakako, kasnije me prala strašna paranoja i grižnja savjesti, ali čini se da je zasad sve OK. Pa se tješim da fetus barem izrasta u budućeg megagurmana koji je već u utrobi spoznao razliku između postupa i dingača.
Došli smo i do onog najtežeg za svaku trudnicu ispičuturicu - navikavanje na život bez plemenitih alkoholnih kapljica. Izoštren njuh divna je stvar za uživanje u vinu, ali i prokletstvo kad vino ne možeš piti, pa čak ti nekad i smrdi. Unatoč tihoj patnji, bez brige, u mozgu se prekidač odmah automatski okrene na off tako da nema šanse da poklekneš. Osim ponekad u mislima, pogotovo u veselim društvenim prigodama tipa roštilj na plus trideset, kad svi oko tebe cuclaju hladno, orošeno pivo. Ili kad si pozvana kao gost na vinski festival u mio i pitoreskan kraj prepun novih okusa u kojem bi te svi samo hranili i pojili. A vjerujem da će i skorašnji tradicionalni posjet smotri domaćih rakija u Humu biti jedno zabavno mazohističko čeličenje. Dobro, ponekad tješim svoje papile bezalkoholnim pivom, iako znam da je to samo industrijski otrov. I loša utjeha. Ali ne mogu si pomoći. Dobro, kavu ni inače baš ne pijem, a uz alkoholnu apstinenciju, ubijen mi je i svakodnevni ritual i užitak ispijanja zelenih čajeva, jer kad kreneš guglati i forumirati, ispada da nije dokazano da je štetan, ali nije dokazano ni da nije, možda ima moguće negativne nuspojave, neutralizira folnu kiselinu, bla, bolje izbjegavati. Za svaki drugi biljni čaj također negdje piše da bolje ne. Pa i za mnoge začine. I tako unedogled. Malo to frustrira. Ispada da je sve čega se zaželim i u čemu inače guštam opasno i potencijalno štetno. OK, uglavnom su to bapske priče i plašenje bez pokrića na razini hadezeovskih spinova na koje ne treba olako nasjedati. Ali opet, fetus u meni budi duboke strahove i opreze pa se userem i usučem. Poželim na trenutke biti trudna lička seljanka iz 19. stoljeća koja nije imala takve probleme, jela je sve što se imalo, kopala krumpir i vjerojatno u polju rodila zdravo i jedro mlado.
Inače, za one trbušno obdarene pripadnice graktavijeg spola, kako raspoznati trenutak kad škemba više nije samo pivska nego evoluira u pravu trudničku? Trudnička se ne može uvući. Pivsku sam prije mogla usukati barem na tri sekunde nedisanja, ali ova se ne da i ponosni strši. No, još uvijek ne dovoljno da mi se dižu u tramvaju i puštaju me preko reda na šalteru u MUP-u. Jedva čekam taj dan.
Post je objavljen 30.09.2011. u 21:50 sati.