Marketing
Sjedio je u hodniku napuštene elektrane i kontemplirao...
Kontempliram o katalozima turoperatora.
Ne, ne mislim na porno-časopise sa riticama i nauljenim operatorima, nego na one klasične kataloge, gdje sve sobe gledaju na more garnirano ubogim ribarima sa živopisnim barkama. Te stvari.
Jesu li ti katalozi gadnija stvar, ako vam obećaju pogled na pučinu a dobijete pogled na šaht lifta, ili im valja spočitavati krivokletstvo ukoliko zanemaruju one suptilne detalje, koji putovanje na isto odredište iz godine u godinu ipak čine različitim?
Recimo, kako je u nekom gradu jako ušminkan povijesni centar, pa onda lovatori pokupuju te stanove ali tu ne žive, pa pocrkaju dućani i restorani pa centar gradskih zbivanja ode dalje, a ovdje ostanu prazni prostori oblijepljeni obavijestima o selidbi, zatvaranju...
(Naravno, ako centar nema kamo otići, to malo spašava stvar... Nevoljom do vrline...)
Ili kako nova zaobilaznica i širi most posve ispreturaju vašu orijentaciju slonovskim stazama, kojima ste godinama vozili, pa odjednom svaki put – ali svaki put – krenete krivo skretati u kvartu, u kojem ste živjeli nekad, i koji više čak niti ne miriše isto...
(Kao jučer, osjetio se amonijak, slador, dvotaktol i organsko staklo; sad miriše na kebab i indijske začine...)
Ponekad putovanja istim rutama povezujem sa anegdotama nekog ranijeg prolaska, poput bezuspješnog lomljenja leda sa brisača svakih par kilometara, ili sa pjesmuljkom sezone, koji bi bi se usjekao u memoriju; obično nekakav Nickleback parne godine, a neparne neki postpubertirajući curetak sa akustičnom gitarom. I tu pjesmu onda do idućeg putovanja istom rutom povezuješ baš sa tim tunelom, baš sa ovim prijevojem.
Ali tek fraze sezone...
Umišljam da znam svoj materinji jezik, postoje – u rastućoj masi romansirano iskrivljenih sjećanja - i dokumenti koji to potvrđuju.
Naravno, ponekad se, recimo u austrijskom Burgenlandu, dešavalo se da mi se na zgarištu svoje kuće obrati uplakani penzić u zvukovlju mog materinjeg jezika, kojem ne raraznajem niti početke riječi, a još manje smisao, a ja pokušavam empatično i diplomatski reagirati sukladno iskolačenim očima, suzama ili divljim gestama sugovornika u pravcu spaljenih greda... Obično bih odgovarao nekim razvučenim „mhmhhhmmmm...“ ili pribilježio nešto tipa „kupiti mlijeko u povratku“, kimajući glavom. A, kao, moj jezik... No, ni Istrijani se ne susreću prečesto sa Međimurcima, pa je to ok valjda.
A taj se moj jezik mijenja, poput fensi curke, svaki put se susretnem sa novom frazom sezone, sa nekim novim izrazom.
Lani ga nije bilo, nikad ga se čulo, a sad, poput tajnog masonskog rukovanja, svi ga znaju, svi ga koriste, i nema druge, nego stisnuti mentalni overboost i prihvatiti novotariju, i što opuštenijih ramena posve usputno izgovarati frazu godine, kao da si u toku, stalno tu, da su ti geni i jezik na mjestu. Stvari poput „Pille Palle“, ili „Bilo je to godine, nasmrt me prebij, te i te...“ Jer, ja znam svoj jezik. Mhm. /... kupiti mlijeko u povratku, škrab, kim, .../
Prije par godina, disciplinirano i savjesno sam poradio na sebi, dokučiti intelektualnu dimenziju materinjejezičnog izraza „za mene se nije desilo“. Prijatelj, javni soler i navodni gay, upitan o eventualnom braku, sjetnim basom izjavio je „jednostavno se za mene nije desilo...“ Frendica preko vrha jointa šuška o kraju braka – „nije mi se desilo...“ I to nedešavanje postane dio spike; fado-fatum-faith-sudbina i vražji joj prstići opet su udarili po nečemu; izmaknuli, sakrili, i kad se, unaprijed gledajući unatrag, veli „za mene se nije desilo“, empatično se gleda, stavlja ruku na rame sugovorniku (zagrli sugovornicu, naravno, i naravno sekundu i tri osmine duže, nego ima smisla), dosipa se vino i stoički pogleda u prazno u znak solidarnosti sa obespravljenim.
Poput inicijacije, poput tajnog znaka rukovanjem.
Nedavno mi je netko tako opleo posred ekrana pojam „trenutni životni suputnik“. Za dečka. Partnera. Muža. Oca djeteta.
Pazi, kao abgemufna; jednokratni roštilj; noćni uložak. Da „trenutni životni suputnik“... Je li mu dala trenutni ključ od kuće i hoće li jednom njurgati kako ju je trenutno iskoristio fizički ili da je u danom trenutku bio otac djeteta, hm te hm.
Nije čudo da papa Ratzi nije zadovoljan stanjem nacije.
(Zakaj se on i ja uvijek nekako nađemo blizu moje majke u isto vrijeme, još nisam skužio. Ali promatram... )
Ali ovogodišnja me moda plaši, materinjejezično.
Jer, u jeziku nacije, čiji kapital bitno počiva na sofisticiranoj vojnoj industriji; gdje svaki pošteni auto ima ugrađenu navigaciju, gdje ni u Billu ne ideš a da nisi proguglao stvar, prokružio je novi izraz. „Ne prispjeti“. Ne vremenski, ne ova naša pribalkanska furka prestres(e)nosti samim sobom usred podnevne kave na špici, nego baš kao da smo svi brokeri Wall Streeta. Nego „ne prispjeti“ unutar sebe; pošlihtati se, pronaći sebe, sklopiti mir sa sobom u vremenu i prostoru očekivanja.
Za koga ti netko veli da „nije prispio“ – obično se to kaže mrvicu tiše, zamišljeno, poludiskretno – znaš da je izgubljena duša osuđena na beskonačno lutanje. Nešto kao fantomska bol.
Frend, koji se kljuka psihofarmacima, „nije prispio“, žali mi se njegova nova trenutna životna suputnica. /Slijed misli sam izgubio nad konstatacijom kako ima iste dojke kao baka, koja ga je odgajala.../
Na moj odgovor, kako posljednjih godina baš i nisam zadovoljan svojim životom u pitoresknoj Behasaniji, prijateljica – psihologuša & režiserka opet otpuhne preko jointa i veli zamišljeno, „pa da; nekako i zvučiš kao da još nisi prispio...“
Mislim si, ne znam ni otkud sam krenuo; kamoli, kamo sam prispio...
I dakle, sjedim tako, udobno zavanjem u fotelju nasred beskrajnog hodnika, i kontempliram...
Post je objavljen 30.09.2011. u 10:55 sati.