Moj prijatelj Marko razbolio se vrlo mlad. Sa samo 6 godina i 9 mjeseci. Mater ga je, naravno, odvela u doktora, a ovaj dao dijagnozu: Kronična školofobija s akutnim strahom od slova i čitanja. Marko je tijekom cijelog prvog razreda razmišljao o samoubojstvu. Kad god bi vidio slova, a posebno kada bi čuo frendove iz razreda kako uspijevaju pročitati čak i prostoproširenu rečenicu, dobivao bi napade panike. Njemu se čitanje činilo teško kao odlazak na afganistanski front.
Prvi razred je pao, iako je bio poprilično bistar. Matematiku je rasturao, znao je sa samo 7 godina cijelu tablicu množenja. Priroda i društvo su mu također bili dragi, na tjelesnom je davao golove, na glazbenom pjevao i plesao, u likovnom se isticao. Ali to čitanje, brate...
Dogodine ga je drug učitelj pustio da prođe razred, jer mu je bilo žao maloga, ono kontao i on sam da će Marko kad tad ipak naučiti čitati, pa nema veze što mu još uvijek nikako ne polazi za rukom. Govorio je sam sebi u bradu: „Prije će mali naučiti čitati nego li ću ja pojesti malo krvaviji biftek debel kao đon mojih cipela!“ Po tim je podrazumijevao da s prosvjetarskom plaćom u Jugoslaviji to zaista ne može priuštiti.
Marko se nastavio mučiti s čitanjem sve do četvrtog razreda. Učitelj je na kraju digao ruke od njega i mislio ga ponovno baciti na godinu. Ali prije nego što je on bacio Marka, Srbi su bacili granate na naš grad i indirektno omogućili Marku da prođe.
Bio je tako sretan što se ratuje. Nema slova, nema čitanja. Ali na kraju, u ratu je ostao bez društva – svi su izbjegli u Njemačku, Austriju, Istru, Zagreb. Ostao je sam. Granate su padale po gradu, a i mrak također. U četiri popodne. Nije bilo struje. Marko nije imao što da radi, a pošto je bio vrlo mlad, čak se nije mogao ni brinuti da će poginuti. Jedan dan, mrak je pao u 3 popodne, a pratila ga je i kiša.
Depresivan se je povukao u svoju sobu i nastojao se nečim zabavit. Ali kako kad je mrak i ne vidi se metar dalje od svijeće. Slab odsjaj lelujajuće vatre nakratko je osvjetlio nešto, Marko nije mogao dobro razaznati što točno. Nagne se nad nepoznatim stojećim objektom i najedanput se strese. Slova. Opet jebena slova. Ali zaintrigirao ga je nekakav kaubojac na naslovnici po kojem je isto tako padala kiša, kao što sada pada po njegovu gradu.
Drhtavim rukama uzme roman i primakne ga svijeći. Upregne sve moždane vijuge kako bi poput nekakvog egiptologa odgonetnuo što to piše njemu potpuno nerazumljivim slovima: K-O-R-U-M-P-I-R-A-N-I G-R-A-D. Stade to ponavljati: Korumpirani grad. Kakav bi to bio grad, korumpirani, da to nema veze s priganim krumpirom?
Taj ga naslov natjera na čitanje. Krene. Mučio se, dugo se mučio dok sve dok nije stigao do treće stranice na kojoj je Teks Viler rekao Kitu Karsonu da izvadi pištolj, a on mu na to reče da je to već učinio. Marku se ta fora učini tako dobra, pa se stade smijati. Bilo je to nevjerojatno otkriće: čitanjem se čak možeš i nasmijati. Ta mu je konstatacija promijenila pogled na slova oko sebe. Za 360 stupnjeva. Čitao je Marko tako, čitao tajne i malverzacije korumpiranog grada, u međuvremenu, rat je završio, a Marko nakon dugog maratona došao do posljednje stranice.
Teks Viler i Kit Karson očistili su korumpirani grad od zločestih glavonja i mita, i onako zadovoljni prije nego li će odjahati u suton, krenu pojesti nešto.
Dođe konobar, a Teks naruči: „Dva bifteka mekana kao buter i debela kao đon mojih čizama, prekrivena brdom krumpirića i dva velika hladna piva“.
Kraj romana.
Marko se vratio u školu, sad je pred njim bio 5. razred. Na opće iznenađenje svojih školskih kolega, pokazao je zavidno znanje u čitanju. Bez zamuckivanja.
Jedan dan sretne svoga bivšeg učitelja i pohvali mu se da je naučio čitati, i da svaki dan pročita barem jedan roman o Zagoru, Teksu, Mister Nou, Dylan Dogu, Komadantu Marku i ostalima. Ovaj se oduševi i odluči malog pozvati u restoran. Treba to proslaviti.
Dođe konobar, a Marko naruči: „Dva bifteka mekana kao buter i debela kao đon mojih čizama, prekrivena brdom krumpirića i dva velika hladna piva“.
.........................................................................................
Eto te sam se storije sjetio danas kada sam pročitao da je umro Sergio Bonelli, otac svih likova koji su svesrdno asistili Marku da napokon nauči čitati. Zanimljivo, Marko nakon što je prestao čitati romane, a pročitao ih je nekoliko desetaka tisuća, nikad više u ruke nije uzeo nijednu knjigu.
Post je objavljen 27.09.2011. u 10:03 sati.