"Kako se osjećaš?" upita sjedajući na travu. "Baš je divna večer."
Zapravo uopće nije bila divna. Oblaci su pokrili zvijezde i počelo je puhati; hladan je zrak šaptao grube riječi za moj vrat, gmizao uz moju kožu i zavlačio mi se u kosti donoseći sa sobom poznati osjećaj sjetnog prihvaćanja. Jednostavno, ako ona tako kaže, onda je večer zaista divna.
Odjednom gotovo zabrinuto pogleda prema meni.
"Hoću da upoznaš moju mamu", rekao sam nevino, ali ona se nasmijala baš onako meko i hladno kao snijeg u proljeće.
"Sada? Hajde nemoj biti glup. Zašto kvariti ovaj osjećaj?" pa raširi ruke prema nebu kao da ondje može vidjeti nešto što ja nisam mogao.
Osjećaj da te ne mogu zadržati, a niti pobjeći ti, onaj užasan osjećaj da potječemo s dva vrlo udaljena planeta koja su se djelovanjem nekih čudnih sila sudarila? Osjećaj slobode od okova uobičajenog.
Znao sam da me zapravo ne voli. Uvijek me gleda na isti prijeziran način i nikad me ne dodiruje. Jedina razlika između nje i svih drugih koji su me mrzili jest ta što je ona bila lijepa.
Post je objavljen 26.09.2011. u 22:20 sati.