Na mojim je usnama osmijeh, u meni bura oprečnih osjećaja, konstanta koja ne jenjava... Ali kome ispričati kako je biti ratnik koji se bori protiv sebe? Kome, kad nitko ne bi razumio? Zato šutim i smiješim se zagonetno. I znam da bezbrižnost mojeg osmijeha i sanjive oči ne daju naslutiti ništa niti će ikada... Nikome ne dam da išta kaže... stavljam prst na usta stišavajući svaku naslućenu riječ... Za većinu ne postojim ... Oni koji znaju da sam tu vide samo taj jedan dio mene... djelomičan... površan ili kombinaciju oba... Samo dvje osobe znaju kako zaroniti u dubine... jedno malo biće što ima širok um i veliko srce... i netko tko je potekao iz istih dubina... S malim bićem ja otvaram srce i letim...Nema tužnih misli...A onaj Netko, koji bi razumio sve nikad nije bio suđen... od njega bježim da ga ne unesrećim... Bježim i nadam se kad jednom ne budem čak ni na horizontu njegovih sjećanja da će pronaći svoju zasluženu sreću...
Post je objavljen 26.09.2011. u 12:30 sati.