Zaustavljam auto pred
nepotkupljivim semaforom.
Tupim pogledom – ispušnom cijevi
trajne nervoze,
što prigušuje eksplozije u mojoj glavi,
uočim prijatelja kroz vjetrobran,
na zebri, kako stavlja naočale
da bi na zaslonu svog mobitela
pogledao tko ga zove.
Posijedio je, korača kao njegova pokojna majka.
Ne pokušavam mu se javiti, ne trubim,
ne zanima me gdje se zaputio.
I onda, nakon zelenog,
pomaljaju se slike pred očima,
u plastičnim posudama
s razvijačem i fiksirom
u fotolaboratoriju uspomena,
s prizorima zajedničkim, sjajnim, dragim, vječnim.
Preplavljuje me nostalgija
kao keramičke pločice prljava voda
koja se izlila iz stroja za pranje rublja;
skupljam ju suhim krpama samosažaljenja.
Skrećem udesno i zaustavljam uz rub.
Ne mogu se više sjetiti
kamo sam krenuo.
Okrenuo bih auto naglo na cesti
i vratio se saznati.
Ali, od koga?
Post je objavljen 24.09.2011. u 06:29 sati.