Ovaj je tekst prije svega namijenjen onim ljudima koji psa doživljavaju kao člana obitelji - provode mnogo vremena sa svojim ljubimcem, razumiju ga, uživaju u njegovim ludorijama, nerado ga ostavljaju samog, a kad se vrate kući, spuštaju vrećice s tržnice na tlo kako bi se ponajprije poigrali sa svojim prijateljem. S vremenom se tako između životinje i čovjeka razvije bliska veza tako da nedostaju jedan drugome ako se ne vide po nekoliko sati.
Zbog kratkog životnog vijeka takva emotivna veza obično završava smrću psa. Svi znamo da je smrt neminovna te da je dio života, no nažalost rijetki su oni koji je dočekaju spremni. Jedan od problema kod kućnih ljubimaca jest taj da ih uvijek doživljavamo kao djecu - naime iako je naš pas star 15 godina, i, dakako, doživio duboku starost, mi ga još uvijek doživljavamo jednako kao kad je bio štene od 2 mjeseca. Naši su kućni ljubimci u pravilu posve ovisni o nama i to je ono što uvjetuje da ih uvijek doživljavamo kao štenad. I kad su odrasli i onda kad su stari, još uvijek čekaju da im damo jesti, da ih izvedemo u šetnju, namještaju nam glavu u krilo da ih pogladimo, ukratko stalno pokazuju svoju ljubav. Ponašaju se stalno isto, i jednostavno je teško shvatiti da je npr. kujica kojoj je malena tepamo kao bebi, zapravo starija gospođa koja više voli da je se pusti na miru. Ugine li životinja u dubokoj starosti vlasniku je teško, no može se tješiti time da je ljubimcu pružio sve kako bi oboje uživali što duže. Treba misliti na to da psi smrt vjerojatno ne doživljavaju tako tragično kao mi već to smatraju jednostavno normalnim. Vrlo su često zaista zbunjeni kad su im vlasnici tužni jer oni ne mogu povezati našu tugu sa završetkom svoga života - oni smrt ne doživljavaju kao mi. Vrlo često sugeriram vlasnicima bolesnih pasa da se nastoje ponašati prema ljubimcima kao da je sve u redu, kako ne bi na njih prenosili negativne emocije.
Dugo vremena nakon što ostanemo bez ljubimca očekivat ćemo njegov lavež kad je gost na vratima, automatski stavljamo vodu u praznu zdjelicu, nemamo razlog za šetnju a još dugo vremena čujemo kako naš ljubimac tapka po stanu iako ga više nema… U takvim situacijama uvijek dajem isti savjet, a to je da nabavite novog prijatelja. To nije zamjena niti nadomjestak za prvog ljubimca, niti mu mora biti sličan. To je način da nastavite sa svojim životom onako kako ste navikli, a koliko god različita bila nova pridošlica, pružit će vam isto toliko radosti. Nikad nećete zaboraviti vašeg prvog psa, ali će vas nova životinja posve zaokupiti. Neprimjetno, polako, zavući će vam se pod kožu i već za nekoliko dana veselit ćete se zajedničkim trenucima i znat ćete tko vam se najviše i iskreno veseli kad dođete s puta…
I na kraju, samo jedna rečenica za koju sam se nebrojeno puta uvjerila da je istinita:
Pas iz svakog čovjeka izvuče ono najbolje.....malo je ljudi koji to mogu.....
Post je objavljen 22.09.2011. u 19:02 sati.