Da nije bilo arapskih astrologa 9. stoljeća iz Bagdada, Kristofor Kolumbo nikad ne bi otkrio Ameriku. Dok je Kolumbo kretao na veliko putovanje na zapad koje ga je odvelo do obala Amerike, nadahnjivalo ga je biblijsko proročanstvo, usmjeravala arapska astrologija, uz razna praktična pomagala trojice kontinentalnih astrologa, ujedno i matematičara: Regiomontanusovu tablicu planeta, zemljovid Paola Toscanellija i efemeride Samuela Zacuta. Kasnije je Zacuto izradio sjajan željezni astrolab koji je koristio Vasco da Gama pri oplovljavanju Rta Dobre Nade. Svime time koristio se Kolumbo za svoje nebeske izračune i plovidbu otvorenim morem. Koristio je i astrolab i kvadrant za određivanje visine zvijezda, ravnao svoj pješčani sat prema tranzitu Sunca, prema Sjevernjaci određivao magnetski sjever a vrijeme noći procjenjivao prema zviježđu Velikog medvjeda. Domorocima nekog otočja ulio je strahopoštovanje vještinom predviđanja pomrčine Mjeseca, a s određenim je uspjehom iz astrološkog nauka crpio umijeće predviđanja vremena - sklanjajući, primjerice, svoje brodove u luku Santo Domingo jer je aspekt između Jupitera i
Merkura nagoviještao tropsku oluju. No nije se mogao oslanjati samo na nebo. Znanje o nebeskoj navigaciji u Europi bilo je manjkavo pa je mahom ovisio o magnetskom kompasu kojim je određivao kurs ili smjer, a oslanjao se i na vlastitu metodu »mrtvog« ili izvedenog proračuna kako bi procijenio svoj položaj na oceanu.
Ipak, vodile su ga zvijezde. Kolumbo je znao daje Zemlja okrugla i vjerovao je da će plovidbom na zapad najvjerojatnije doploviti do obala Azije (ili »Indija«). Naravno, nije mogao znati da Amerika stoji između. No, nije ga najviše očaravalo bajoslovno bogatstvo Indija. Na samo putovanje potaknula ga je ASTROLOŠKA ideja. Ta je ideja bila povijesna teorija »velike konjunkcije«, prvotno prikazana u perzijskim spisima, koju su razradili Arapi a usvojio latinski Zapad. Kolumbo se s tom teorijom susreo u djelu francuskoga kardinala, teologa i astrologa Pierrea d'Aillvja.
Prema toj teoriji, važni povijesni događaji, poput uspona i pada carstava, nastajanja religija i kulturalnih preobrazbi, obilježeni su »velikim planetarnim konjunkcijama« Jupitera i Saturna u njihovim nebeskim ciklusima. Takve velike konjunkcije događaju se jednom u 960 godina - što je temelj naše ideje milenija - kad planeti dovrše zodijački krug u neprestanom spajanju i razdvajanju u njegovim znakovima. Tijekom toga kruženja dva planeta u konjunkciji - što znači da se nalaze na istom stupnju nebeske duljine - susretnu se 48 puta. Prema d'Aillvju povijest čovječanstva objašnjava se razvojem djelovanja tih konjunkcija prema stupnju zodijaka na kojem se događaju.
Promjene između tripliciteta ili elemenata (zemlja, zrak, vatra i voda, prema kojima su razvrstani znakovi zodijaka) povezivale su se s dinastičkim promjenama; velike ili gotovo milenijske konjunkcije združivale su se s epohalnim promjenama kao i s prirodnim katastrofama poput potresa i poplava... (Benson Bobrick - Sudbonosno nebo)
Post je objavljen 22.09.2011. u 19:33 sati.