Poglavlje šesto
POVIJESNA ZBILJA – ŠTO SE STVARNO DOGODILO ?
Naše prethodno istraživanje novozavjetnih zapisa o suđenju Isusu dovelo nas je već sada do jednog sigurnog zaključka. Priznajemo, ima pomalo negativno obilježje, ali je bremenit sugestijama u pogledu stvarne situacije. Ovaj zaključak jest da su sva četiri autora Evanđelja osjećala duboku nelagodu u svezi sa skandalom rimskog križa. Činjenica da su Isusa pogubili zbog političke pobune po naredbi Poncija Pilata bila je i suviše dobro poznata da bi se nijekala. Bilo je jedino moguće pokušati da se to na neki način obrazloži.
No ovdje je važno primijetiti da su ovu nelagodu osjećali samo nežidovski kršćani; prvobitnim židovskim sljedbenicima Isusa nije stvarala nikakvu nepriliku. Ovi posljednji su, dapače, stavili jaki naglasak na rimski križ, jer je samo uvećavao Isusovu reputaciju Mesije, koji je mučenički umro za Izrael (1). Oni su očekivali brzi povratak Isusov, sa nadnaravnim moćima, kako bi ‘ponovo uspostavio kraljevstvo Izraela’, što bi značilo zbacivanje rimske vladavine u Svetoj zemlji Jahve. Glavna briga ovih prvotnih učenika, koji su živjeli u Jeruzalemu, bila je kako opovrgnuti optužbu da je Isus prijetio kako će uništiti Hram. Otuda je zapis koji su sastavili o posljednjim kobnim danima Isusova životnog puta bio uvjetovan ovom brigom. U zapisu su optužbu o Hramu, iznesenu tijekom saslušavanja pred Velikim vijećem, odbacili kao ‘lažno svjedočenje’, a onda opisali kako su nepopularni židovski poglavari surađivali sa Pilatom da bi Isus bio pogubljen na križu, kao pobunjenik protiv rimske uprave u Judeji.
Tek je Marko, pišući za kršćane u Rimu, zbunjene i ugrožene flavijevskim trijumfom nad buntovnom Judejom u AD 71, inicirao drugačiju verziju suđenja Isusu. Prikazavši Isusa kako daje potporu židovskoj obvezi da plaćaju Rimu porez, nastavio je tako što je pokazao kako su židovski poglavari osudili Isusa za bogohuljenje i prinudili Pilata da ga razapne na križ. On je uspostavio obrazac, razrađen dalje od kasnijih pisaca Evanđelja, po kome se rimsko suđenje predstavljalo kao nadmetanje između Pilata, koji je priznavao Isusovu nedužnost, i Židova, koji su bili čvrsto odlučili uništiti ga. Markov prikaz Isusova suđenja je tako u biti apologetika, a ne povijest. No bila je uspješna, jer je, unatoč nesuglasjima koja su današnjem povjesničaru tako očigledna, dala kršćanima onog vremena ono što im je trebalo. Skandal sa rimskim križem bio je objašnjen. Židovi su prikazani kao zločinci odgovorni za izricanje takve kazne - oni isti Židovi koje je rimski svijet mrzio zbog njihova fanatizma i buntovnosti i na koje je pala zaslužena kazna u AD 70. Ovaj antižidovski obrazac, sa istodobnim Pilatovim svjedočenjem o Isusovoj nevinosti, kad je jednom bio izgrađen, nadahnuo je pisce drugih Evanđelja da razviju portret miroljubivog Krista. Zamisao je imala dvostruku vrlinu - bila je kompatibilna s deifikacijom Isusa, a rimskoj upravi pružala garancije da kršćanstvo nije politički subverzivno.
Premda teološki nužne i politički prikladne, ove verzije suđenja Isusu bile su u biti krivo predstavljanje onoga što se doista desilo. Imale su, prema tome, učinak zamagljivanja, odnosno preoblikovanja stvarnog povijesnog Isusa i istinskih razloga za njegovu tragičnu smrt. Po svojoj naravi i učinku, novozavjetni prikazi Isusa hibridne su tvorevine. Naime, podrazumijevaju njegovu božansku prirodu i spasonosnu djelotvornost njegove smrti, ali, za razliku od Pavla, nisu u stanju raskinuti i osloboditi se pozadine historijskog pogubljenja na križu, te ga predstaviti kao transcendentalni događaj, izveden od demonskih sila koje upravljaju nižim dijelom svemira. To što oni, dakle, nisu bili sposobni slijediti Pavla u potpunosti i što su ostali zaokupljeni povijesnom situacijom, svakako je sretna okolnost. Naime, iako krivo predstavljaju situaciju, Evanđelja su - u svojim prikazima suđenja Isusu - sačuvala jedina detaljnija svjedočanstva o njemu koja uopće imamo. Kao posljedica toga, Evanđelja sučeljavaju današnjeg historičara sa izazovom i sa dobrom prilikom. Dobrom prilikom po tome što nam pružaju najranije postojeće predaje o suđenju Isusu, a izazovom stoga što ga potiču da pokuša shvatiti, iz takvog tendencioznog materijala, što se zapravo stvarno dogodilo.
Taj izazov mi ćemo sada prihvatiti, te uznastojati da iza novozavjetnih prezentacija razaznamo neku vjerojatniju sliku povijesne zbilje. No u takvom se pothvatu vlastita interpretacija može izgraditi samo od materijala koji nam pružaju Evanđelja. Naša će rekonstrukcija biti, dakle, interpretacija osnovana na drugim interpretacijama, jer Evanđelja su u biti upravo to. Ali mi, u najmanju ruku, možemo tvrditi da nam je cilj postići nešto nalik na historijsku vjerodostojnost, a ne teološku apologiju. I možda se možemo nadati da će se iz takva pokušaja pojaviti uvjerljiviji portret Isusa iz Nazareta - uvjerljiviji u smislu njegova smještanja u okvire tadašnje situacije u Judeji prvog stoljeća.
Naš pokušaj rekonstrukcije bit će najbolje započeti od jedine činjenice u koju možemo biti potpuno sigurni - da su, naime, Isusa pogubili Rimljani zbog političkog buntovništva. Prirodni zaključak, koji se može izvući iz ove činjenice, jest da je Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje, bio uvjeren da je Isus kriv za političku pobunu, pa je tako naredio njegovo pogubljenje na križu, kao što su i drugi pobunjenici bili na sličan način osuđivani. Kako je Pilat došao do uvjerenja o buntovnoj naravi Isusova djelovanja, prvi je problem koji moramo istražiti. Pisci Evanđelja negiraju da je Isus bio kriv za nešto takvo, ali ustanovili smo da su njihovi prikazi u ovom pogledu toliko neuvjerljivi da moramo zaključiti da je Pilat doista vjerovao kako je Isus kriv, a surova činjenica rimskog križa neizbježno zahtijeva ovakav zaključak. Zaključak ne mora nužno značiti da je Isus bio stvarno kriv, jer se može zamisliti, premda nije vjerojatno, da je Pilat mogao biti doveden u zabludu, ili da je pogriješio u ocjeni dokaza, ili čak na neki način bio nagovoren da pogubi nevinog čovjeka (2). No zaključak prima facie, koji se može izvući iz činjenice da je zbilja naredio raspinjanje Isusa, jest da je Pilat bio uvjeren u njegovu krivnju. Naša će zadaća biti sada da vidimo može li, na osnovu svjedočanstava koja se mogu prikupiti iz novozavjetnih zapisa o Isusovu djelovanju, taj prima facie zaključak biti potkrijepljen ili ne.
Evanđelja prate Isusovo javno djelovanje od njegova krštenja po Ivanu Krstitelju, sa kojim je, čini se, bio na neki način povezan neko vrijeme. Prilična magla pokriva karakter i djelovanje Ivana i njegovu povezanost s Isusom. Svakako se čini da je bio na crti židovske proročke i apokaliptičke predaje. Prema piscima Evanđelja, Ivanova namjera je bila pripremiti zajednicu izabranog naroda, putem pokajanja za grijehe i krštenjem, za dolazak mesijanskog Kraljevstva. Navukao je na sebe bijes Heroda Antipe i Herodijade, osuđujući njihov nezakoniti brak, a Marko nam daje živopisan prikaz njegova pogubljenja. Josip, međutim, pripisuje pogubljenje tetrarhovu strahu da će Ivanovo propovijedanje izazvati pobunu. Činjenica je značajna i ne mora nužno proturječiti uzroku Ivanove smrti kako ga je prikazao Marko. Drugim riječima, Isus je na početku svog javnog djelovanja bio povezan sa apokaliptičkim pokretom, koji je židovski upravitelj Galileje smatrao politički opasnim. Treba primijetiti također, u svezi sa ovim, da je Herod Antipa, prema Luki, nastojao onemogućiti Isusa, koga je prepoznao kao Ivanova nasljednika.
Da je Isus doista nastavio temu Ivanove apokaliptičke poruke svjedoči nam Marko, koji zapisuje: “Pošto je Ivan bio zatvoren, dođe Isus u Galileju. Tu je propovijedao Radosnu vijest Božju. Govorio je: ‘Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!’ “ ( Marko, I. 14-15). Što je trebalo značiti ‘kraljevstvo Božje’ nije definirano, ali jedva da može biti ikakve sumnje da je to, u terminima ondašnjeg židovskog apokaliptičkog vjerovanja, označavalo uspostavu Jahvinog suvereniteta i da je, sa svoje strane, značilo zbacivanje postojećeg političkog i društvenog poretka. Da je Isus trebao biti glavni čimbenik u ovoj apokaliptičkoj revoluciji, očito je iz činjenice što su ga smatrali onim ‘moćnijim’, čiji je dolazak Ivan pretkazao. Takva uloga bila je zapravo uloga Mesije i sva svjedočanstva ukazuju i na Isusovu tvrdnju da on jest Mesija i na to da ga je narod kao takvoga prihvatio.
Ali kako je Isus zamišljao način na koji će ispuniti svoju mesijansku ulogu i uspostaviti kraljevstvo Božje? U mjeri u kojoj se odgovor može izvući iz nesuglasnih novozavjetnih svjedočanstava, reklo bi se da je u početku to trebalo biti nastavljanje Ivanova programa. Riječ je o pripremi svetog naroda, koji je bio pozvan baštiniti božansko kraljevstvo. Osnovna ideja je bila da će Izrael biti od Boga oslobođen iz svog ropstva, čim se njegovi pripadnici pokaju i počnu poštivati sveti Zakon (3). Otuda etički aspekt Isusova naučavanja, koji je karakteristična crta novozavjetne tradicije. Međutim, u Palestini onoga vremena, te doista i u drugim ljudskim situacijama, nije se moglo računati da će revoluciju izvršiti samo etičko poučavanje, koliko god rječito bilo propovijedano. Bili su potrebni neposredniji i dinamičniji ciljevi, a ove je pružalo tadašnje mesijansko očekivanje i teški položaj u kojem su se našli Židovi, Jahvin izabrani narod, u svojoj vlastitoj Svetoj zemlji. Židovi su tražili spasitelja koji će ih osloboditi od rimskog ugnjetavanja i Herodove tiranije.
Isus je svoju poruku proglasio najprije u Galileji, postojbini Jude, osnivača zelotizma, gdje je postojala snažna tradicija vjerskog domoljublja. Ljudi koji su čuli i odgovorili na tu poruku nisu bili blagi ljudi sa sela, mirnih navika, zadovoljni s tim da strpljivo od Boga čekaju bolja vremena i u jednostavnoj pobožnosti prakticiraju kodeks dobrosusjedskog ponašanja. Bio je to narod zadojen makabejskom predajom svetog rata protiv ugnjetača Izraela. Zelotizam, sa svojim evanđeljem nasilnog otpora i spremnosti na mučeništvo, bio je njegova prirodna reakcija.
I, eto, iz takve sredine izvukao je Isus svoje apostole. Jedan od njih, Šimun, bio je deklarirani zelot; Petar, čovjek žestoke naravi, nosio je sumnjivi nadimak Barjona (‘terorist’), dok su Jakova i Ivana zvali Boanerges, što Marko eufemistički tumači kao ‘Sinovi groma’. Činjenica da je jedan od Isusovih apostola bio izričito poznat kao ‘zelot’ ima podvojeno značenje. S jedne strane, podrazumijeva se da ostali apostoli nisu bili poznati kao zeloti, jer je naziv ‘zelot’ svakako značio da su ga po tome razlikovali od ostalih. S druge strane, činjenica da je Isus odabrao jednog zelota za apostola značila je da nije vidio ništa nespojivo između ispovijedanja zelotizma i svog vlastitog pokreta (4). Iz onoga što znamo o načelima oba pokreta, ovo ne predstavlja iznenađenje. Juda Galilejac je zastupao načelo apsolutnog božjeg suvereniteta i opominjao svoje sljedbenike da ni jednog čovjeka ne zovu ‘gospodarom’. Isus iz Nazareta, također Galilejac, na sličan je način govorio o apsolutnom božjem suverenitetu, te zabranio davanje stvari božjih caru, baš kao što je to ranije činio i Juda. Poput zelota, i Isusovi učenici nosili su oružje i Isus je bio spreman na to da oni svoje oružje i uporabe.
Stoga je razumljivo da je Isus, proglašavajući neposredni dolazak Božjeg kraljevstva i budući da su ga smatrali Mesijom, ohrabrio jedan pokret koji je sadržavao opasne političke mogućnosti. Štoviše, jednako kao ‘goetes’, koje nam opisuje Josip, Isus je davao ‘znake spasa’, posvjedočujući time svoje mesijanstvo. Jedno od njegovih poznatijih čudesa dovelo je, izgleda, događaje na ivicu pobune. Nakon što je nahranio pet tisuća ljudi, koji su se znakovito skupili u pustinji, uslijedio je pokušaj da ga proglase kraljem. Prava priroda ove zgode diskretno je prikrivena u novozavjetnim zapisima, ali se ipak otkriva dovoljno da nam se razumljivim čini titulus njegove osude, stavljen na križ na kome je razapet - ‘Kralj Židova’.
Činjenica da je Isus započeo svoj pokret u Galileji značila je da nije odmah došao u dodir sa realnostima rimske vladavine. Nije nevažna činjenica, koju smo već zabilježili, da ga je Herod Antipa, od Rimljana postavljeni tetrarh Galileje, pokušao uništiti. No njegovi glavni protivnici bili su židovski vjerski poglavari. Oni su odbacivali njegove pretenzije na duhovnu vlast, idući čak tako daleko da su njegove čudesne moći tumačili kao opsjednutost demonima. Tako su oni, u njegovim očima, postali glavni neprijatelji, jer su svojim visokim položajem i utjecajem sprječavali obraćanje Izraela na ono stanje duhovne pripremljenosti, koje se zahtijevalo radi dolaska Božjeg kraljevstva. Ako se njihova moć ne skrši, Izrael neće nikada postići stanje milosti kojim bi zavrijedio svoje spasenje. Zbog toga je njih trebalo napasti u samoj tvrđavi njihove moći, to jest u Hramu.
Kakav je bio Isusov stav prema rimskoj vlasti u galilejskom razdoblju njegova djelovanja, nije poznato. Iako se očiti znaci te vlasti nisu pojavljivali u Galileji, Isus je sigurno dobro upoznao njenu brutalnu stvarnost za vrijeme svojih posjeta Jeruzalemu o blagdanima. Kao što smo vidjeli, jako dobro je poznavao zelotsko stajalište o pitanju slobode Izraela, prema kojemu je sigurno osjećao simpatije, iako se sa njim nije poistovjetio. Mora biti da je znao za aferu sa zastavama i štitovima, koju opisuju i Josip i Filon, no o njegovu reagiranju ne znamo ništa. Donoseći odluku o napadu na svećeničku aristokraciju u Hramu, bio je bez sumnje svjestan da u stvari upućuje izazov rimskoj upravi, koja je naimenovala Velikog svećenika i od čije je moći ovisio položaj svećeničke aristokracije. A od Rima postavljeni Veliki svećenik bio je i njemu sigurno jednako mrzak kao i zelotima. Ako je Izrael trebalo duhovno preporoditi, ova je hijerarhija morala biti očišćena od takvih dvoličnih kolaboracionista sa poganskim ugnjetačima Izraela. Tako je Isus bio suočen sa istim problemom kao što je bio i onaj koji su zeloti nastojali riješiti u 66. godini, kad su svrgnuli od Rima postavljenog Velikog svećenika i zamijenili ga drugim, koji je bio izabran ždrijebom, u skladu sa svetim Zakonom.
U kojoj je fazi javnog djelovanja došlo do njegova prvog izjašnjavanja o gorućem pitanju rimskog poreza, u Evanđeljima nije jasno prikazano. Čuvena epizoda sa novcem za porez smještena je u Jeruzalem, u tijeku njegova posljednjeg kobnog posjeta tom gradu. No Lukin izvještaj o optužbi židovskih glavara navodi na vjerovanje da je Isusova osuda poreza bila opće obilježje njegova učenja. Smještanje epizode s poreskim novcem u Jeruzalem, pri kraju Isusova životnog puta, shvatljivo je i jasno, jer se rimski porez nije mogao smatrati neposrednim problemom u Galileji. S druge strane, s pitanjem od takve temeljne važnosti Isus je sigurno bio suočen i u vrijeme dok je još bio u Galileji. Naime, veoma je malo vjerojatno da bi on, u ovom pogledu, brižljivo pravio razliku između Herodova područja jurisdikcije i područja koje su držali Rimljani - za njega, kao i za sve Židove, Judeja i Galileja bile su nerazdvojni dijelovi Jahvine Svete zemlje, pa se porez nametnut Judeji ticao svakog domoljubnog Židova. O Isusovu stavu prema ovom rimskom porezu ne može biti nikakve sumnje, kao što smo već vidjeli u našem opširnom proučavanju ove teme. Njegova izreka: ‘Podajte caru carevo, a Bogu božje’ bila je definitivna osuda davanja resursa Svete zemlje u vidu poreza poganskom imperatoru Rima.
Sinoptička Evanđelja su suglasna u prikazivanju Isusa kako konačno donosi odluku otići u Jeruzalem, s nekom nedefiniranom, ali očito sudbonosnom namjerom. Matej i Luka slijede Marka u anticipiranju ishoda tog posjeta, slikajući Isusa kako proriče: ‘Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan poglavarima svećeničkim i književnicima. Oni će ga osuditi na smrt i predati poganima. Ovi će ga izvrći ruglu, popljuvati, bičevati i ubiti. Ali će on poslije tri dana uskrsnuti.’ Ovo brižljivo artikulirano proročanstvo, koje točno pretkazuje obrazac zbivanja koja će kasnije biti opisana, očito je literarni sastav. Međutim, posve je moguće da odražava osjećaj krize, koji je prožimao i Isusa i njegove učenike u trenutku kad je odlučio, možda baš 30. godine naše ere, otići u Jeruzalem za Pashu. Nije se očekivalo da bi to bio uobičajeni hodočasnički posjet, već prilika za neku odlučnu akciju. Kakav je bio plan, možemo zaključivati samo neizravno, iz onoga što se kasnije dogodilo. To je trebao biti mesijanski coup d’etat, usmjeren u prvom redu prema svećeničkoj aristokraciji, čija su politika i protivljenje ocijenjeni kao glavne prepreke za obraćanje Izraela i uspostavu Božjeg kraljevstva. No Isus je sigurno predviđao da bi ga takav napad mogao lako dovesti u sukob sa Rimljanima, pa se možemo posve ispravno zapitati nije li upravo u toj prilici izgovorio one riječi, koje su u sebi sadržavale nijansu zelotskog mučeništva: ‘Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi’. Predosjećanje rimske kazne raspećem za pobunu, u ovim riječima, veoma je neobično. Ako su autentične, činjenica da je Isus predvidio da bi mogao biti pogubljen od Rimljana kao pobunjenik, svakako je od najvećeg značenja.
Da je Isus planirao svoj ulazak u Jeruzalem kao mesijansku demonstraciju, jasno se podrazumijeva u Markovu prikazu događaja. Postupajući tako, on je morao biti svjestan političke ozbiljnosti svoga čina. Ući u Jeruzalem jašući na mesijanskoj životinji, uz pozdrave i klicanje njegovih sljedbenika i naroda, koji mu se upućuju kao ‘Kralju Izraela’, praktično je značilo proglašavanje pobune i izravno i javno upućivanje izazova vlastima, kako židovskim, tako i rimskim. Matej bilježi da je cijeli grad bio ‘uskomešan’ ovom demonstracijom. Ali drastičnija akcija je tek trebala uslijediti. Bilo toga dana, neposredno nakon svog trijumfalnog ulaska u grad, ili sljedećeg dana, Isus je napao ustanovu Hrama. Kao što smo već vidjeli, ova akcija je bila daleko ozbiljnija nego što je predstavljaju zapisi u Evanđeljima i vjerojatno se radilo o pokušaju da se silom zauzme Hram i izmijeni njegova hijerarhija, kao što su to zeloti učinili 66. godine.
Ove akcije, moramo to dobro uočiti, planirao je i inicirao sam Isus, a potporu je dobio od sljedbenika i naroda, koji su vjerovali da je on Mesija, Sin Davidov, te od Boga izabrani Kralj Izraela. Bila je to dinamična politička akcija revolucionarne naravi, a predstavljala je izravni izazov rimskoj upravi Judeje, kao i židovskim vlastima, koje su bile odgovorne za domaće poslove. Poduzimajući takvu akciju, Isus je sigurno morao računati sa njenim posljedicama: da je značila oružani revolt i da će izazvati oružanu reakciju da se uguši (5). Činjenica da je poduzeta otprilike u isto vrijeme kad i pobuna koju je vodio Baraba, te da se možda vremenski i potpuno podudarala s njom, također je veoma znakovita. Izgledalo bi, naime, veoma čudno da su dva takva meteža u Jeruzalemu u to vrijeme bila međusobno potpuno nepovezana. Činjenica na koju smo ukazali, da je Isusova sudbina na kraju bila povezana sa sudbinom Barabe, te da je Pilat naredio da se dva zelota razapnu zajedno sa Isusom, navodi nas na vjerovanje da su u očima predstavnika vlasti ove dvije operacije bile povezane.
Da bi istovremeni složni napad na Hram i rimske položaje u Gornjem gradu ili Antoniji bio dobar taktički potez, očito je. Ako je Isus surađivao sa zelotima u takvoj operaciji, to, kao što sada možemo vidjeti, ne bi bilo iznenađenje. Njihov zajednički cilj mogao je biti, bez sumnje, onaj isti koji je tako uzbudljivo proglašen na zelotskom kovanom novcu, koji je pušten u opticaj u tijeku ustanka od 66. do 70. godine - ‘Oslobođenje Siona’. No ni jedan ni drugi napad nisu uspjeli. Rimljani su očigledno uspješno potisnuli zelotski nasrtaj i uhvatili vođu, Barabu, iako uz određene gubitke u svojim redovima. Operacije u Hramu, po svemu sudeći, nisu bile tako definitivno odlučene. Isus i njegovi sljedbenici nisu uspjeli zauzeti Hram, ali su bili suviše jaki da bi bili razbijeni i pohvatani.
Događaji sljedećih nekoliko dana dosta su nejasni. Kako se čini, Isus je tijekom dana mogao ulaziti u grad, pa čak i u Hram, pošto je uživao suviše jaku potporu naroda da bi bio javno uhićen. No početni zamah pokreta bio je očito izgubljen, pa je Isus bio u nedoumici u pogledu svoje buduće akcije. Čini se da je ostao u gradu do dana Pashe, vjerojatno dogovorivši sa svojim najbližim učenicima gdje će se tajno sastati da uživaju blagdansku večeru u samom Svetom gradu. Nakon večere, povukli su se u mraku iz grada Jeruzalema, preko Cedronske doline, u Getsemanski vrt. Tamo je čini se Isus bio u bolnoj kušnji, dok je donosio odluku o budućnosti svoga pokreta (6). Očito je da je do tada već bio shvatio da nije uspio u svojoj prvobitnoj namjeri i da će njegovi neprijatelji, ako ostane u Jeruzalemu, uspjeti na kraju da ga uhvate i kazne. Marko te noći pripisuje Isusu riječi: ‘Otići ću ispred vas u Galileju’, koje on tumači kao pozivanje na njegovu kasniju pojavu u Galileji nakon Uskrsnuća. Izjava bi mogla, međutim, veoma razumno ukazivati na njegovu stvarnu namjeru u tom trenutku. Od opasnosti koja mu je sada prijetila u Jeruzalemu, on bi se povukao, vjerojatno sam, da bi izbjegao da bude otkriven, u relativnu sigurnost Galileje, gdje bi mu se kasnije pridružili njegovi učenici. Jedna činjenica, koja je u svezi sa ovim potpuno očigledna, jest da Isus nije imao nikakvu namjeru da se preda svojim neprijateljima. Luka otkriva da je posebno provjerio, prije odlaska u Getsemanski vrt, da li su njegovi učenici naoružani. Ova mjera opreza može imati samo jedno značenje - Isus se namjeravao oduprijeti tajnom uhićenju.
No tijekom ovih posljednjih dana razočaranja i zbunjenosti, i Isusovi neprijatelji su kovali svoje planove. Pošto nisu bili u stanju uhititi ga javno, zbog držanja naroda, židovskim poglavarima se iznenada ukazala prilika da izvrše tajno uhićenje, prebjegavanjem jednog od njegovih učenika na njihovu stranu. Čin izdaje koji je tada počinio Juda Iskariotski donio mu je neumrlu sramotu, a njegov motiv dugo je zbunjivao znanstvenike, koji nisu bili uvjereni novozavjetnim zapisima da je on to učinio za trideset srebrnjaka. Mnogi su ključ za razumijevanje tražili u njegovu imenu ‘Iskariotski’. U svom postojeću obliku, nema nikakvog značenja. No ima razloga za mišljenje da je to iskvareni prvotni oblik, pa je mnogo domišljatosti uloženo u pokušajima da se rekonstruira. Među najsugestivnijim rekonstrukcijama stoji ona da je naziv ‘Iskariotski’ derivacija od riječi sicarius, što je ime koje je bilo dato zelotskim ekstremistima, koji su, naoružani sakrivenom sicom, odnosno krivim bodežom, potajno ubijali židovske kolaboracioniste koji su surađivali sa rimskom upravom. Postoje, međutim, ozbiljni prigovori ovakvom tumačenju, koji bi, iako nisu nepremostivi, ipak činili nerazboritim zaključak da je ovaj učenik bio sicarius. Ako jest bio, činjenica bi naravno bila od najveće važnosti, i u pogledu Isusova izbora takvog političkog terorista za svog apostola i u pogledu njegove izdaje Isusa. Kako stvari stoje u ovom trenutku, možemo samo nagađati zašto je jedan od njegovih apostola na takav način izdao Isusa njegovim neprijateljima. Srebroljublje nam se čini neadekvatnim motivom za takav zločin. Na osnovi naše rekonstrukcije posljednjih kobnih dana u Jeruzalemu, misao nas navodi na nekoliko razumljivijih motiva: razočaranje zbog Isusova neuspjeha da ostvari očekivani mesijanski coup d’etat; strah od nadolazeće kazne za sve koji su u taj pokušaj bili umiješani; možda, čak, želja da se Isusa prisili da uporabi nadnaravne moći koje su mu pripisivane, time što će ga se dovesti u očajnički položaj.
Kakvi god da su bili motivi Jude Iskariotskog, on je židovskim vlastima dao priliku koja im je trebala. On je, naime, otkrio tajno Isusovo mjesto sastajanja u Getsemanskom vrtu, gdje bi mogao biti uhvaćen, sa svojim glavnim pomoćnicima, bez mogućnosti da se umiješa narod. Iz evanđeljskih zapisa je očito da židovski poglavari u uhićivanju Isusa nisu ništa prepustili slučaju. U Getsemanski vrt su poslali jaku, dobro naoružanu skupinu ljudi, a ako treba vjerovati Ivanovu zapisu, bila je to kombinirana rimsko-židovska operacija. Judina funkcija je bila da Isusa identificira među nejasnim i neuočljivim figurama njegovih sljedbenika u vrtu. Uhićenje je dočekano oružanim otporom, ali su snage koje su poslale vlasti bile previše jake. Uspjeli su uhvatiti Isusa, ali u mraku i konfuziji borbe nisu uspjeli pohvatati njegove učenike, koji su se razbježali.
Pošto su naposljetku uhvatili osobu ovog opasnog revolucionara, jer Isus je sigurno bio takav u njihovim očima, židovski poglavari su očito osjećali da moraju djelovati brzo, već te noći. Nema sumnje da su strahovali od raspoloženja naroda kad se sazna za Isusovo uhićenje, pa su tako ocijenili da je preporučljivo predati ga Pilatu radi pogubljenja već sljedećeg dana, rano ujutro (7). Njihova zadaća te noći bila je, prema tome, otkriti pune dimenzije pokušanog državnog udara, osobito identitet glavnih Isusovih sljedbenika, koji su im pobjegli. Otuda saslušavanje, koje su vodili bilo bivši veliki svećenik Ana ili Veliko vijeće, o napadu na Hram i Isusovim mesijanskim pretenzijama. Iz ovog ispitivanja, a vjerojatno i drugih izvora, saznali su dovoljno da se sastavi optužnica, spremna da se ujutro zatvorenik preda Pilatu. Prema našem istraživanju novozavjetnih zapisa, čini se kako je glavna optužba bila preuzimanje kraljevskih ovlaštenja u svojstvu ‘Kralja Židova’, sa usporednim optužbama o navođenju naroda na pobunu i neplaćanje rimskog poreza. Nadalje, Isus je predstavljen kao stvarni vođa ustanka, a ne Baraba.
Ove optužbe, povezane sa stvarima o kojima je Pilat nesumnjivo već imao neka saznanja, bile su s njegove strane prihvaćene, nakon što je formalno podvrgao Isusa ispitivanju o tome. Izvršenje posljedične presude za buntovničku akciju bilo je smjesta naređeno. Nakon uobičajenog bičevanja, Isus je razapet na križ, sa titulusom presude postavljenim iznad njegove glave na križu, gdje je pisalo: Kralj Židova. Da bi kompletirao ovo upozorenje protiv pobune, Pilat je naredio da se sa obje Isusove strane razapnu i dva zelota, zarobljena u vrijeme ustanka. I tako je Isus pogubljen kao vođa pobune koja se odigrala u Jeruzalemu te povijesne Pashe 30. godine naše ere.
U kontekstu rimsko-židovskih odnosa u Judeji, u prvih šest desetljeća prvog stoljeća, djelovanje i pogubljenje Isusa iz Nazareta bili su samo jedan u nizu sličnih događaja. Josip nam opisuje mnoge mesijanske pretendente, obdarene tobože čudesnim moćima, koji su obećavali ‘znake spasa’, ali koje su Rimljani brzo likvidirali. Njihova smrt je značila i kraj njihovih mesijanskih pretenzija, bez obzira što su ipak smatrani mučenicima u borbi za slobodu Izraela. Zašto je onda Isus, koji je doživio sličnu sudbinu, postao osnivač, ili, bolje rečeno, božanstvo jedne nove vjere? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, bila bi potrebna još jedna knjiga, obimnija od ove.
Neki pokazatelji glavnih obrisa toga odgovora već su dati, usput, u tijeku ove naše studije. Neka ovdje bude dovoljno to što ćemo kazati da je kasnije uvjerenje učenika da je Isus ustao iz mrtvih učvrstilo kod njih očekivanje da će se Isus ubrzo vratiti, sa nadnaravnim moćima, da dovrši svoju mesijansku ulogu. Ovaj prvobitni oblik kršćanstva bio je u suštini mesijanski pokret, razumljiv jedino u relacijama judaizma toga doba. On je, u skladu sa shvaćanjem koje su njegovi pripadnici imali o tome, ostao vjeran Isusovu učenju i ciljevima. Ali on je praktično zbrisan u trenutku kad je jeruzalemska Pracrkva nestala u katastrofi 70. godine. To što kršćanstvo nije tada također nestalo, već preživjelo i kasnije postalo religijom općeg spasenja, treba zahvaliti genijalnom preobrazitelju Pavlu. Iako poražena za vrijeme njegova života, Pavlova interpretacija Kristove smrti kao od Boga planiranog događaja, koji nadilazi okvire mjesta i vremena, rehabilitirana je nakon 70. godine i postala temeljnom doktrinom katoličkog kršćanstva. I zbog toga, kao što smo već vidjeli, kasniji pisci Evanđelja nisu doista opisivali suđenje povijesnom Isusu iz Nazareta, unatoč tome što njihovi prikazi imaju privid povijesne osnovanosti. Oni su samo pokušavali na neki način objasniti za njih nezgodnu i nepriličnu činjenicu da se u životni put otjelovljenog Sina Božjeg umiješao rimski upravitelj Poncije Pilat.
Bilješke
1. Luka predstavlja Uskrslog Krista kako poučava svoje učenike:˝ 'Zar nije bilo potrebno da Krist (Mesija) pretrpi ove stvari da bi ušao u svoju slavu.' I počinjući od Mojsija i svih proroka protumači im sve stvari u Pismima koje se odnose na njega' ˝ (XXIV: 26-7). Ovaj odjeljak na znakovit način otkriva proces kojim su prvobitni židovski kršćani objasnili Raspeće kao svjedočanstvo o mesijanstvu Isusa.
2. Ovo je, kao što smo vidjeli, upravo ono što je Pilat učinio, prema onome što pišu pisci Evanđelja, unatoč njihovoj namjeri da ga pretvore u svjedoka Isusove nevinosti.
3. Konflikt s farizejima i pismoznancima, zabilježen u Evanđeljima, oko poštivanja svih detalja ritualnog zakona, znači bez sumnje da je Isus, u proročkoj tradiciji, naglasio osnovne duhovne principe Tore.
4. Znakovito je da se bilježi kako je skupljač poreza Zakej priznao neprihvatljivost svoje profesije nakon obraćenja, Lk. XIX: 1-10, dok se istodobno ništa ne govori o nespojivosti Šimunova zelotizma sa statusom Isusova učenika.
5. Značajno je da se kod Mateja, u Mat. X: 34, Isusu pripisuju sljedeće riječi: 'Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir; nisam došao donijeti mir, nego mač'. Očekivalo se da će dolazak Mesije biti 'doba mača'.
6. Mk. XIV: 34-6; Lk. XXII: 41-4. Dramatični prikazi u Evanđeljima o agoniji u Getsemanskom vrtu ne objašnjavaju narav izbora s kojim je Isus tada bio suočen.
7. Žurba s kojom je provođena židovska istraga, prema zapisima u Evanđeljima (uključujući tu i Mateja), očito tjera u laž iskaz u Mat. XXVI: 3-5 da su židovski poglavari odlagali akciju protiv Isusa za vrijeme poslije blagdana. Moguće objašnjenje jest da im je nenadano prebjegavanje Jude pružilo priliku, čiji je uspjeh ovisio o tome da se narod brzo suoči s fait accompli. Ipak, kao i toliko mnogo toga u evanđeljskim zapisima, takav je stav u neskladu s drugim pokazateljima.
Post je objavljen 22.09.2011. u 17:43 sati.